POTAPANJE (NE)ISTINE

Ili vodič za raskrinkavanje ,,naučnih“ extra profitera

Lični interes prije javnog

U poslednje vrijeme primjećujem da se sve duže preisputujem oko naizgled jednostavnih odluka. Možda je riječ o profesionalnom zamoru, jer nimalo nije lako iz dana u dan izlagati sebe, odnosno svoje stavove, cjelokupnoj javnosti, niti ulaziti u neravnopravnu borbu sa ko zna kim. I čim. I sve to zarad zaštite javnog interesa, termina koji kod većine ljudi izaziva ,,alergiju“. Što dovoljno govori u šta smo se kao društvo pretvorili.

Ipak potpuno sam svjestan da će, kao i uvijek kroz vrijeme, o današnjim odlukama najbolje suditi buduće generacije i to mi daje potrebnu dozu volje da nastavim da javno ukazujem na sve anomalije, koje gotovo svakodnevno identifikujem. Nadam se da će makar neki od vas prihvatiti da je to korisna djelatnost, od koje bi benefite trebalo da imamo svi mi koji želimo da živimo i radimo u zdravom okruženju.

Zato me veoma uznemirava kada primjetim pokušaje manipulacije javnosti i to od onih struktura koje bi trebalo da nam stvore uslove za život u skladu sa prirodom, dostojne stepena razvoja civilizacije i vijeka u kom se nalazimo. I zašto ih uostalom, kao poreski obveznici i plaćamo. To je još jedan termin od koga nekima narodski rečeno ,,iskaču prištevi“.

Nadam se da nijesam pretjerao sa ovim poređenjima, ali to je uticaj polenske alergije sa kojom se i ja kao, na žalost, sve veći broj stanovništva naše planete, borim ovih dana.

Nego da se vratimo na ,,stvar“. Postoje stručnjaci koji su se decenijama školovali, pa usavršavali novcem poreskih obveznika, gradili karijere u ,,državnom“ sektoru, što znači da su i primali plate od građana/ki koji redovno izmiruju nametnute obaveze, i koji i danas crpe sredstva iz istih izvora. Neki od njih su i u penziji, ali to im nikako ne smeta da i dalje budu u lancu koji treba dodatno prihraniti novcem iz državnog budžeta. Apetit je nešto što izgleda kod nekih jača sa godinama. Kao i različite potrebe.

I to postoji ne samo u našoj ekološkoj državi, već i u svim drugim državama širom planete. Ništa neobično, reklo bi se? I napravila greška. Kardinalna.

Evo da pokušam ukratko objasniti i zašto. Potpuno sam siguran da bi suštinski cilj izrade različitih strateških i drugih razvojnih planova jedne države, trebao biti unapređenje kvaliteta života zajednice, samim tim i svih građana/ki koji je čine. A da bi to tako bilo država mora imati stručne i provjerene kadrove koji mogu zaštiti javni interes i ostati ,,nedodirljivi“ za različite lobiste koji pokušavaju stvoriti teren za dolazak uskointeresnih grupa, kojima je ekstra profit jedina ,,zvijezda vodilja“.

Još kada se zna, da su sve države, a posebno teritorijalno male poput Crne Gore, ograničene  prirodnim resursima, jasno je da bi trebalo spriječiti svaku, znači i najmanju mogućnost za eventualni konflikt interesa odnosno koruptivno-kriminalne radnje, koje su u zemljama tranzicije nesporno široko rasprostranjena pojava u svim, pa i u naučnim krugovima.

Da bi se osiguralo da nas buduće generacije, znači već naša djeca, neće osuđivati zbog neisplativih i po javni interes štetnih projekata, odnosno učinjenih skupih grešaka, kao što je danas slučaj npr. sa KAP-om i Željezarom, ne smije se dozvoliti da odluke donešene na najvećem nivou, znači na izborima i u Skupštini, budu utemeljene na smišljeno plasiranim neistinama i proizvoljnim tumačenjima pojedinaca, koji svoje stečeno zvanje i poziciju koriste da bi se finansijski okoristili ili ostvarili lične ambicije.

Znači potrebno je jasno utvrditi ko može da ima licence za izradu određenih planova, da li isti ljudi koji kreiraju viziju razvoja jedne države mogu u radno vrijeme, za što ih plaćaju poreski obveznici, prikupljati podatke za potrebe različitih investitora, kojima je, zašto ne reći, često interes dijametralno suprotan u odnosu na javni. Pitam vas da li je normalno, da isti ljudi i institucije koje decenijama plaćamo da upravo to rade – prikupljaju podatke koje će koristiti nadležnim državnim organima i lokalnim upravama, znači građanima/kama, nemaju adekvatne baze prije nego što ih angažuju potencijalni investitori? I da li je apsurdno da npr. stručnjaci, sa najvećim akademskim zvanjima zaposleni u državnom sektoru ,,tezgare“ za potrebe tajkuna, kojima se vizija razvoja jedne države izjednačava sa beskompromisnom eksploatacijom prirodnih resursa kojima ona raspolaže?

Da li je i vama slično, teorijski posmatrano naravno, angažovanje profesionalnog ubice, koji nema emocija prema žrtvi, bez obzira na godine, pol ili zdravstveno stanje sa situacijom kada jedan renomirani stručnjak potpuno svjesno stavi svoju licencu i potpis u dokument, primjera radi stratešku procjenu uticaja na životnu sredinu, kojom se omogućava ubijanje značajnog broj biodiverzitetskih vrsta, od kojih su neke rijetke ili zaštićene?

Ja bih se usudio reći da je to u istom rangu -  saučesništvo u ubistvu iz koristoljublja.

Prirodni resursi su naša najvrijednija imovina i nikako ne treba dozvoliti da nam je ukradu iz kuće. O načinu kako ćemo je koristiti treba da kroz argumentovane javne rasprave odlučimo upravo mi građani/ke. Ne tajkuni. A eksperti koji primaju platu iz državnog budžeta bi trebalo da pomognu laičkoj javnosti. Ne tajkunima.

Nije održivo sjedjeti na dvije stolice.

Vrijeme je za (samo)procjene i odluke.

ZAMISLI (IMAGINE)

,,Kada upotrijebite nasilje onda igrate po pravilima sistema. Establišment će vas provocirati – vući za bradu, udarati po licu, kako bi vas natjerali da se tučete. Jer kada postanete nasilni, oni će znati kako da postupaju sa vama. Jedino na što nemaju odgovor su nenasilje i humor.“

 John Lenon

Koristeći onu mrvu iznenadno iskrslog slobodnog vremena i uživaći u društvu prijatelja, istih od djetinjstva, analiziramo aktuelna dešavanja u našoj državi i uticaj loših odluka, istih vlastodržaca, na naše živote. Maštamo i kako je sve moglo biti drugačije. Uz smijeh se prisjećamo svih anegdota i doživljaja koje smo imali, a koji sa ove distance većini sigurno ne bi izvukli osmjeh na licu. Vjerovatnije bi efekat bio suprotan – pala bi po koja suza…

Da bude jasnije, generacije rođene 73 – 76, pa i nekolike sledeće, imale su nesreću da u toku svog sazrijevanja budu suočeni sa svim najgorim pojavama koje jedno društvo može imati – građanskim ratom, kriminalom, destrukcijom, nemaštinom, inflacijom, devalvacijom, sankcijama, porodičnim nasiljem, alkoholizmom, narkomanijom, manipulacijom, bombardovanjem, zagađenjem, torturom, diktaturom, reketiranjem, blokadama, prifatizacijama, otpuštanjima, tranzicijom, ispiranjem mozga…

Obzirom na određen broj karaktera u tekstu, prestaću. A mogao bih nabrajati još. Kao i većina iz moje generacije. Makar onih koji se nijesu snašli. A mogli smo, nije da nijesmo imali šanse…

Ipak, ne želim vaše vrijeme trošiti na naše namjerno propuštene (ne)prilike, niti skretati sa ,,zelene misije“, jer ekologija je tema i ovog, kao i svih mojih prethodnih obraćanja vama, iako nekima možda to neće izgledati tako. Onim već (ne)upućenim i (ne)opredjeljenim, usudio bih se reći.

Kao što, siguran sam, već znate ekologija je nauka koja izučava odnos živih bića prema sredini u kojoj žive, odnos te sredine prema živim bićima i konačno međusobni odnos živih bića u određenoj sredini u kojoj žive. E upravo taj treći segment, poslednjih par godina, potpuno preuzima primat u mom profesionalnom interesovanju, je ga vidim kao ključ za unapređenje ukupnog stanja životne sredine.

Evo i zašto. Zato što čvrsto vjerujem da su donosioci odluka na najvećem nivou isključivi krivci za današnje loše stanje u našoj ekološkoj državi i da je upravo odnos ,,establišmetna“, kako je to veliki Lenon to definisao, prema običnim ,,smrtnicima“, najbolji indikator u kakvoj životnoj sredini zapravo živimo.

Manipulacijom javnosti, koristeći različite tehnike, pa i zloupotrebu službenog položaja  i pojedinih medija, već duži niz godina i u kontinuietu, pokušavaju se građani Crne Gore proglasiti odgovornim za selektivnu primjenu zakona, nepostojanje odgovarajuće infrastrukture za njihovo efikasno sprovođenje, prećutno odobravanje nepoštovanja propisanih procedura u oblasti životne sredine…Takođe, organizacije civilnog društva, naročito nevladina udruženja i mediji koji nijesu pod kontrolom državnog aparata, proglašavaju se za biznis barijeru i ,,tjerače s umišljajem” renomiranih investitora.

Da se situacija podigne do usijanja, vrši se i dodatan pritisak i udar na ionako nedovoljan porodični budžet, nametanjem vraćanja dugova koje su napravili bjelosvjetski i lokalni tajkuni, te najavama dodatnih poreza. I to nekako baš u vrijeme kada su građani/ke Crne Gore pokazali da imaju kičmu i da neće više tolerisati ugradnje i plaćati tuđe dugove.

Da, mislim na dva veličanstvena mirna građanska protesta u Podgorici, koja su Crnu Goru u svjetskoj javnosti  pokazali u najboljem svijetlu.

Ako može biti govora da smo u nekom segmentu demokratije ili procesa evropskih integracija, istinski šampioni regiona to bi bilo to. To je životna sredina u kojoj bi vjerujem poželjeli da žive mnogi koji su iz različitih razloga ostali po strani, blokirani duboko usađenom ravnodušnosti prema svemu što se dešava i njima samima, njihovim najbližim i budućnosti svih nas, koja nesumnjivo donosi nova iskušenja.

Upravo taj međusobni odnos političke elite, sa svojim pratećim grupama i običnih građana/ki koji žele promjene, svojevrstan je i ekološki momenat, po meni trenutno mnogo važniji od npr. problema sa otpadom, aerozagađenjem, jonizujućim i nejonizujućim zračenjem. Naravno ukoliko se posmatra suštinski.

Ishod te partija šaha, kako volim posmatrati cijelu situaciju, u kojoj je, čini se, remi jedina nemoguća opcija,  izvjesno će odrediti budući period i kvalitet  života i životne sredine na ovim prostorima.

Različite napadačke taktike koje će primjenjivati glavni igrači, iza kojih stoje cijeli timovi sa svim tehničkim i logističkim pomagalima, zahtijevaće i pravovremene defanzivne reakcije i svakako dobru koncentraciju kako bi se prepoznao ključni momenat kada treba prelomiti u nečiju korist. Privatnu ili javnu pokazaće vrijeme pred nama.

Mirnim građanskim protestima počelo je otvaranje jednog istorijskog meča, a dinamika njihovog organizovanja, pokazuje da nije riječ o brzopoteznoj partiji, već da se sve dobro analizira prije povlačenja sledećeg poteza.

Ipak je u pitanju veliki ulog – budućnost svih nas.

Zato makar za trenutak zamisli život u skladu sa prirodom, bez straha, mita i korupcije, eko i drugih oblika organizovanog kriminala…

Zamisli život u ritmu muzike za ples.

I vjeruj.

K(R)AP

Prije  dvije godine, nekako u isto vrijeme, naša javnost je zahvaljujući inicijativi civilnog sektora (ekoloških NVO) bila u prilici da bude na suštinski način uključena u argumentovani javni dijalog oko realizacije, kako se kasnije ispostavilo, neadekvatnog plana izgradnje četiri brane na Morači.

Bez obzira na neprimjerenu medijsku kampanju koju su finansirali već svima u našem regionu poznati centri moći i pokušaj manipulacije najšire javnosti od strane (pre)plaćenih domaćih i stranih eksperata, ispostavilo se da je ipak u Crnoj Gori moguće pronaći ljude koji su nestranačke ličnosti a koji imaju itekako znanja i volje da stanu u zaštitu javnog interesa.

Moram priznati da sam na prvoj konferenciji za novinare koje su organizovale kolege iz Green home-a, a na kojoj sam prezentovao stav, ne samo matične organizacije, o neadekvatnoj informisanosti najšire javnosti o benefitima koje će građani/ke Crne Gore imati od eventualne izgradnje 4 brane na Morači, u stomaku osjetio da će naše javno zastupanje o zaštiti javnog interesa biti na najvećem ispitu do tada. Većem i od vremena kada su isti centri planirali potapanje Tare. Većem i od borbe za filtere u Željezari.

Zašto baš u stomaku, pitaće se možda neki od vas, koji i pored svoje svakodnevne borbe za golu egzistenciju imate malo vremena i dovoljno volje pročitati ovo moje javno iznijeto razmišljanje?

Odgovor bi bio – zato što sam u tom momentu zaista strahovao da običnom građaninu/ki priča o zaštiti javnog interesa  liči na prodavanje magle, a svi mi ekološki aktivisti – grupa zaluđenika kojoj su važniji ptice, gmizavci ili ribe od ljudi i koji ne razumiju realne probleme kao što su npr. dugovi sa struju ili komunalne usluge ili drugi računi koji se moraju a (pre)često nemaju odakle platiti. Drugim riječima nijesam bio siguran koliko imamo čvrst stomak da svarimo dosta kompleksnu priču o pravilnom korišćenju hidropotencijala.

Na moju veliku sreću, taj osjećaj je trajao veoma kratko. A onda je nešto što se zove optimizam opet preovladalo i bio sam ubijeđen da će upravo ekologija uma biti ta odskočna daska za suštinski razvoj demokratske svijesti u našoj više ne tako mladoj ekološkoj državi. Naravno dugoročno gledano, jer čvrsto vjerujem da ništa dobro ne dolazi samo i preko noći. Za sve je kvalitetno je potreban čitav proces, koji uključije i održivo planiranje, što je pomenutom planu dokazano nedostajalo.

Na našu žalost, bojim se da tek počinju isplivavati planovi kojima je održivost od početka bila neodrživa.

Upravo zato želim podijeliti sa vama užasavanje od teorija da će cijeli gradovi biti ugašeni ukoliko građani/ke Crne Gore prestanu da vraćaju tuđe dugove, plaćaju tuđe račune i tuđe ugradnje. Sve te priče o  famoznim repro lancima, malim i srednjim preduzećima u potpunosti oslonjenim na posrnule i za slobodno EU tržište nepripremljene industrijske komplekse, decenijama su rabljene i vjerujem konačno potpuno izrabljene. Isto kao i sami industrijski kompleksi koji trentno služe za sve svrhe više nego što je zaštita javnog interesa. Isto kao i razni profiteri koji su uvijek tu kada se pokažu karte (ili ugovori).

Ako se želi govoriti argumentima a ne kockati sa našim sudbinama, potrebno je pažljivo isplanirati koncept budućeg i održivog razvoja i uzeti u obzir sve prirodne potencijale koje možemo pametno i pravilno koristiti. Prije svega proizvodnju hrane. Da su se u prethodnih 20 godina sredstva kojima smo plaćali tuđe dugove, račune i ugradnje, ulagala u poljoprivrednu proizvodnju mislim da neću biti jedini koji vjeruje da bi danas bili u mnogo boljem položaju i da bi stopa nezaposlenosti bila manja a standard i zdravlje na mnogo zavidnijem nivou.

To mi konačno daje šlagvort da završim ovu priču i bliže pojasnim naslov.

Naime, jedan od domaćih stručnjaka u okviru studije procjene uticaja izdradnje 4 brane na Morači na, između ostalog, i ribe, ukazao je na jedan fascinantan detalj – uopšte ne znamo koliko ljudi u Crnoj Gori živi od ribarstva. O tome koliko se tu novca okreće, analize koliko je ovaj segment uveden u zakonske okvire, ili procjene o postojećem repro lancu nema tačnih zvaničnih podataka.

Zašto? Pa zato jer je mnogo lakše ,,prodavati maglu“ nego graditi ozbiljne razvojne planove. Jer je lakše ugraditi sebe u neke izakulisne radnje nego u dugotrajne procese koji će nekim budućim pokoljenjima omogućiti da žive bolje od nas.

Krap se recimo pokazao kao izdržljiva vrsta. Preživio je čak i u mojkovačkom jalovištu.

I mi stanovnici Balkana, preživjeli smo različite prirodne i neprirodne nepogode.

I plaćali i plaćamo tuđe dugove, račune, ugradnje…

Ukoliko želite u ulagati u budućnost svoje djece, nadam se da ćete prepoznati i ono za šta se vrijedi (iz)boriti.

Vrijeme je.

POBUNI SE – OBOGATI SE

,,Želim vam svima, svakome od vas, da nađete sopstveni razlog da se pobunite. To je od neprocjenjive vrijednosti.“

Stefan Hesel 

Ove dvije rečenice, iz knjige pod nazivom ,,POBUNITE SE!“, koju je napisao 93-godišnji heroj francuskog Pokreta otpora i jedan od sastavljača Opšte deklaracije o pravima čovjeka Ujedinjenih Nacija, a koju sam za 1, 80 € kupio na novinskom pultu u jednom od hipermarketa, kao da su namjenski napisane za aktuelna dešavanja u Crnoj Gori.

Ovaj nesporno hrabri  i iskusni ,,vuk“ ukazao je između ostalog na sve veći jaz između bogatih i siromašnih, te još jednom potvrdio teoriju da je borba protiv klimatskih promjena ustvari borba za očuvanje mira na našoj jedinoj plavoj planeti i najbolji razlog da se ujedine sve vjere, nacije i rase. Naravno, misli se na siromašne, koji su ubjedljiva većina na Zemlji. A i u našoj državi.

IDEMO MIŠEVI

,,Kad mačke nema i miševi kolo vode” – Narodna poslovica

Brzi.ME

Izjava koju je predstavnicima medija dao predsjednik DPS-a, gdje je poređenjem svojih neistomišljenika sa miševima jasno potvrdio kakvo mišljenje ima o javnim nastupima, rekao bih svega 20-tak ljudi iz opozicije i civilnog sektora (medija, sindikata i NVO) koji se poslednjih nekoliko godina u kontinuitetu kritički odnose prema politici koju on kreira, u suštini reflektuje stepen (ne)sigurnosti u odluke koje su u značajnoj mjeri uticale na standard i (ne)kvalitet života u našoj prelijepoj državi, a naročito one donešene prvo u ratnom pa potom u predugom tranzicionom periodu, koji još uvijek nije za nama.

Nije slučajno što su, da nastavim žargonom ulice, miševi upravo ti koji su u ovom momentu opasniji po prvog čovjeka najjače političke partije, od recimo tigrova, vukova, hijena, pitbulova, orlova, sokolova, pacova ili lešinara koji imaju mnogo respektabilniju ,,borbenu“ biografiju, a kojima je neizbježno svaki vladar okružen.

Miševi za razliku od mnogo krupnijih zvjerki koji su relativno pouzdani kao partneri kada se drže siti i na lancu ili u kavezu, ne jedu i ne traže mnogo,  ali su po svojoj prirodi nestašni i ne boje se da rizikuju život da malo po malo grickaju vreću u kojoj se u nekom tamnom uglu čuvaju još mračnije tajne.

A kada je probuše, što će se sigurno desiti, izvjesno je da će iz tog džaka nezaustavljivo, poput brašna, iscuriti mnoge informacije koje će pomoći da obični ljudi shvate npr. zašto su propale privatizacije, ko se okoristio vršeći javne funkcije, kome su obećavani naši hidropotencijali, koliko je stanovništva oboljelo od posledica nekontrolisanog zagađenja od stane industrijskih zagađivača, ko je naručio ubistva koja su uzmemirila cjelokupnu javnost a koja su do danas neriješena, ko stoji iza prijetnji medijima, nevladinim aktivistima, ko baca bombe i molotovljeve koktele, ko se sve prisluškuje,  ko postavlja neprimjerene komentare po on-line portalima, ko plasira kompromitujuće i neistinite priče o onima koji misle ili osjećaju drugačije i ne boje se to reći, i još mnogo drugih stvari poput onih ko je mogao spriječiti loše pojave ali se nije smio suprostaviti, ili ko se pravio da ne vidi šta se dešava kako bi sačuvao sopstvene interese.

Ako nastavimo da analiziramo poređenje sa miševima, svakako se moraju pomenuti i oni  poznati cijelom svijetu poput animiranih junaka Džerija i Brzog Gonzalesa, koji svojom inteligencijom, dovitljivošću i hrabrošću uspjevaju da se izbore sa mnogo jačim prirodnim neprijateljima i odole mnogim izazovima kako bi sačuvali svoju slobodu.

I upravo je ta strategija naročito nepoželjna za sve koji žele spriječiti širenje slobodne i javno iznesene riječi, pa ne treba čuditi što je bivši prvi čovjek Republike i Vlade, koji nesumnjivo ima najveći ego na političkoj sceni ali svakako usled dugogodišnjeg iskustva i dobro razvijen osjećaj za opasnost, u domaćim miševima vidi najveću prijetnju po sopstveni položaj i lični interes.

A miševi ko miševi, nepredvidivi i nekontrolisani uporno nastavljaju da grickaju vreću.

I još pričaju javno o tome da neko treba da odgovara za nezakonite radnje i da nazakonito stečenu imovinu treba oduzeti. Pa šta oni hoće? Da neće možda da zaigraju ,,mišje oro” na sred gradskih trgova?

Pričaju glasno i o tome da će možda već sledeće 2012. godine, koju su Maje označile kao poslednju, brašno biti najvrijednija valuta, prihvatljiva u svim državama svijeta i bolje rangirana od onih u kojima su ,,legalno” ubirani procenti i ugradnje.

E tu dođe –DERATIZACIJA! Optimalan model za spriječavanje dalje ,,zaraze” zvane SLOBODA, koju prenose upravo domaći miševi. Ili su možda i domaći izdajnici? Ili saradnici okupatora?

Bolje da to izuzmemo, neki od njih bi mogli prisvojiti zaslugu ,,napretka” u Evroatlanskim intergracijama, iako narod uporno ne želi u NATO. A da, NATO ne podržava ni primjenu hemijskog oružja. Ali mi jos nijesmo u NATO, pa možda treba iskoristiti prostor?!

Nego da se vratimo vreći i brašnu. Kada se jednom otvori rupa i počne iz vreće curiti ono što čuvalo u njoj, a što je u javnosti poznato kao ISTINA, svakako je da će ,,gladni”  toga iskoristiti sve do poslednjeg ,,zrna”. A vreća će ostati prazna i iscjepana.

I šta onda, logično je pitanje?

Ukoliko ne dođe do smaka svijeta, ili kraha eura, ili odustajanja od EU, svakako treba zakrpiti rupu na vreći i istu sačuvati na sigurnom mjestu.

Razlog jednostavan- možda će nam ovi ,,odozgo” iz Brisela u toku pregovora uz jasne i precizne primjere iz prakse, kao dokaz posvećenosti reformama i vladavini prava, tražiti i nešto više.

Možda čak i mačka?  U džaku ili bez, stvar je tehničke prirode i treba imati u vidu obadvije opcije.

Da li će to biti kategorisano kao Sanaderizacija, Gadafizacija ili kako god, pokazaće vrijeme.

Do tada  – Miševi Crne Gore ujedinite se!

RETROVIZOR

Autor: Goran Šćekić

,,Oj nikšićka Željezaro, Crne Gore ogledalo“

Narodna umotvorina

Nekada davno, u prošlom vijeku, u jednoj lokalnoj zajednici poznatoj po prirodnim ljepotama i građanskoj kulturi, neponovljivi vizionari neponovljivog društvenog sistema, riješeni da stvore nešto neponovljivo po čemu će ih pamtiti i slaviti tadašnje i generacije koje dolaze, izgradiše fabriku i dadoše joj ime ,,Željezara Boris Kidrič“.

Decenijama nakon toga pojaviše se glasine da je oprema koja je tada instalirana već bila prevaziđena i da je ova fabrika od početka bila ,,prljava tehnologija“ u pravom smislu te riječi.

Ali, da krenemo redom. Željezara ,,Boris Kidrič“ nesporno je zaslužna za nagli porast broja stanovnika u teritorijalno najvećoj opštini na prostoru bivše nam zajedničke države koja je imala skraćeni naziv SFRJ.

I naravno logično je bilo da se izgrade škole, vrtići, zgrade, saobraćajnice, ugostiteljski objekti, izletišta, sportski tereni i sve drugo što prati zajednice koje bivaju naseljavane došljacima željnim boljeg života i civilizacije.

Kada je platežna moć stanovništva dosegla zenit, neponovljivi vizionari pokrenuše i nove neponovljive projekte, za koje današnje ,,nezahvalne“ generacije kažu da su bili megalomanski. Ipak neponovljivi vizionari, mogu biti zadovoljni, jer je ispunjen njihov san. Svakako će ostati upamćeni oni koji su smislili da se samodoprinosima izgradi Dom revolucije, čije nezaštićene zidine postaše urbana legenda.

E onda dođoše neka zla vremena, nadam se neponovljiva, u kojoj neponovljivi vizionari nepovratno izgubiše svoje položaje i svi njihovi snovi postaše noćne more za narod koji je kao i uvijek jedini ostao nezaštićen. Nestade i jedinstveno tržište i nestadoše finansijske injekcije kojima je prljava tehnologija održavana u igri. Nepovratno nestade i ime ,,Boris Kidrič“.

Nepovratno nestade i blagostanje među radnicima, koje je u ratnim vremenima bilo mjereno svinjskim polutkama i UNPROFOR-skim konzervama. To su bila neponovljiva vremena. Malo se jelo, malo se pilo. A i radilo se malo. Malo više se iznosio materijal koji je bio u državnom vlasništvu i u radno vrijeme razvijao privatan biznis. Ali neponovljiv je i život.  Ko riskira profitira. Naročito kada zakoni ostaju ,,mrtvo slovo na papiru“.

Kada se pomislilo da ne može biti gore dođoše novi neponovljivi vizionari koji donesoše neke nove neponovljive ideje, sprovedoše, daj Bože, neponovljive modele privatizacije, nepovratno istisnuše stručne kadrove, dovedoše ponovljive strateške partnere i ponovljivog spasioca.

Nepovratno građanima iz džepova odoše pare za subvencioniranje računa za električnu energiju, nabavku pompezno  najavljivane nove elektrolučne peći sa sistemom za prečišćavanje (famozni filteri), liječenje od kancera i raznih bolesti disajnih organa…

Neki naši sugrađani/ke nepovratno ostaše bez posla u Željezari.

A neki i bez života zbog posledica rada u njoj ili njenog rada.

Nepovratno nestade i jedna od dvije stare elektrolučne peći, koja je nepovratno progutala mnoge uloške sumnjivog kvaliteta.

I kada se svi ponadaše da će biti bolje i da će nova oprema biti u skladu sa savremenim standardima, neponovljivi prevaranti otkriše svoje pravo lice i poput kule od karata sruši se cijela iluzija da će Željezara biti konkurentna na slobodnom tržištu, da će štetne materije biti svedene u zakonom pripisane okvire i da ćemo udisati vazduh čiji će kvalitet biti prihvatljiv. Raspadoše se i sve priče da će zakoni biti poštovani, da se neće tolerisati beskompomisno ugrožavanje zdravlja ljudi i stanje životne sredine.

I po ko zna koji put ponovi se isti scenario. Iz dimnjaka fabrike direktno u vazhuh svakodnevno se ispuštaju otrovi.

Ponoviše se i po ko zna koji put apeli ekoloških NVO da se građanima/kama kaže do kad će biti žrtve, da Vlada upozna javnost sa planovima koji imaju nekog smisla i da se prestane sa masovnim trovanjem.

I ponovi se i ćutanje nadležnih institucija. I ponovi se tolerisanje masovnog trovanja radi privatnih interesa.

Mnogi mladi školovani ljudi koji su imali volju da se vrate u svoj zavičaj i doprinesu prevazilaženju, čini se, vječne krize, nepovratno vezaše svoju profesionalnu sudbinu za druge zajednice. Neki bliže, neki dalje. Ali svi nepovratno.

Odavno ne vjerujem u bajke da će neko ko ode jednog dana opet biti raspoložen da ponudi svoje znanje po tako maloj i sa aspekta javnog interesa neponovljivo prihvatljivoj cijeni.

Danas smo svjedoci, da po poslednjem popisu nekadašnji industrijski centar, bilježi odliv stanovništva. I zvanična statistika svjedoči o neponovljivim vizionarima i njihovim neponovljivim vizijama.

Mnogi od nas koji su studirali van našeg grada pamte osjećaj povratka zavičaju, pozitivne treme, ispunjenosti, čak euforije. Neponovljive sreće, bojim se.

Danas, makar mi se tako čini, mnogima je jedini osjećaj briga za svoje bližnje i sjeta za prošlim vremenima, kada u retrovizoru pogledaju na ono što u dimu ostaje iza njih.

A njihovoj djeci ostaće priča o neponovljivim vizionarima i neponovljivim vizijama, o ponovljivim privatizacijama i ponovljivim strateškim partnerima. O neponovljivom odnosu prema zaposlenima i njihovom zdravlju.

O neponovljivom gradu koga su ugušili…

Ponovo ja o istom problemu.

Dokle, pitam se i sam?

PREGOVARAČI I OGOVARAČI

Dobijanjem preporuke Evropske Komisije Crna Gora je na korak od dobijanja datuma za početak pregovora, vjerovatno najkompleksnijeg segmenta procesa integracija u Evropsku Uniju.

Ono što je veoma dobro i što me je zaista obradovalo jeste da se u medijskim nastupima predstavnika/ca kako vladajuće koalicije tako i opozicionih prvaka/inja, dao primjetiti napredak u samom tumačenju ovog nesporno pozitivnog signala za cjelokupno društvo.

Gotovo da nije bilo pokušaja, ili makar ne u mjeri u kojoj smo navikli,  da se veliča nečija pojedinačna zasluga za ovaj značajan rezultat . Ali su zato svi svjesni da je pred nama veoma zahtjevan period u kom će se morati ,,okrenuti ploča“, koja je siguran sam dosadila i onima koji do sada iz različitih razloga nijesu pokazivali zanimanje za proces evropskih intergacija.

Sada je i laicima potpuno jasno da ćemo morati u skladu sa evropskim standardima jednom za svagda odbaciti džuboks na kom je glavni hit bio crnogorski evergrin ,,Zakoni su nam dobri, ali ne postoji adekvatna infrastruktura za njihovu implementaciju (!?)“.  A da bi se to uradilo na propisan način, moraćemo sa uvođenjem savremenijih tehnologija početi i sa efikasnom primjenom kaznene politike, jer je očigledno da smo bespovratno i nekvalitetno potrošili i vrijeme i velika sredstva za razne edukacije, studijske posjete i jačanje kapaciteta.

DOM (R)EVOLUCIJE

I

Legalitas regnorum fundamentum. – Zakonitost je temelj države.

Prije tačno 20 godina poslanici Skupštine Republike Crne Gore na Žabljaku jednoglasno su usvojili deklaraciju kojom smo postali ekološka država. Tim činom Crna Gora je bez obzira na kasnija ratna dešavanja, predugi tranzicioni period, NATO bombardovanje, ostvarivanje nezavisnosti, evropske integracije, propale privatizacije, ruske investitore,  NATO kampanju, globalnu ekonomsku krizu, sebi dala jedinstvenu nacionalnu prepoznatljivost.

Uvrštavanjem ove kategorije u Ustav, donošenjem čitavog seta zakona iz oblasti zaštite životne sredine i ratifikovanjem velikog broja međunarodnih ugovora, te osnivanjem Agencije za zaštitu životne sredine, stvorene su i pretpostavke da se počne sa aktivnostima za ostvarivanje željenog cilja. Možda i jedine ideje koja je imala opšti konsenzus u inače tradicionalno podijeljenom crnogorskom društvu. A sigurno jedne od rijetkih, koja štiti javni i interes budućih generacija.

Međutim, kako to obično kod nas biva usvojeni zakoni se ne primjenjuju pod uvrijedljivim izgovorom da za to ne postoji odgovarajuća infrastruktura!? Podjela nadležnosti ne dozvoljava ni rijetkim koji bi željeli da rade svoj posao, da to suštinski i učine. A što je najgore za sve pobrojano niko ne snosi odgovornost. Kao da očekujemo da će se višedecenijska praksa beskompromisnog devastiranja najvrijednijih prirodnih resursa iskorijeniti sama od sebe.

STRATEŠKA POTCJENA JAVNOSTI

Većina nas tvrdi da je Crna Gora veoma bogata prirodnim resursima. Iako se na žalost to još uvijek ne može izraziti i ekonomskim parametrima, što bi bilo za očekivati u državi koja je prije 20 godina sebe proglasila ekološkom, podaci da sa preko 3.200 vrsta viših biljaka Crna Gora predstavlja jedno od floristički najraznovrnijih područja, da ,,S/A“ indeks  za vaskularne biljke (odnos broja vrsta i veličine teritorije države) predstavlja najvišu zabilježenu vrijednost od svih evropskih zemalja, te da je slično i sa indeksom gustine gnijezdećih ptica, idu u prilog toj tvrdnji. Ako uz to uzmemo u obzir i činjenicu da je biodiverzitet pojedinih područja Crne Gore još uvijek nedovoljno istražen i da smo u poslednje vrijeme bili svjedoci da su inostrane naučno-istraživačke ekspedicije koje su boravile na području planina Golije, obaviještavale javnost o novim otkrićima, bez pretjerivanja može se reći da tek treba da saznamo šta sve imamo u svojoj kući, odnosno da utvrdimo kolikom bogatstvom realno raspolažemo.

Dobri domaćini, što bi u ovom slučaju bili Premijer i Vlada, trebalo bi da budu svjesni da bez dobrog upoznavanja sa onim čim raspolažu ne mogu krenuti u nove investicije, koje bi mogle biti nepotrebne ili čak štetne. Ili nastaviti već započete. Smatram da je 200 dana zaista bio dovoljan period da se novi domaćini upoznaju sa onim šta su im ostavili prethodni, bez obzira što su dio iste porodice.

4UM O SMEĆU

,,Sloboda za pojedinca ima istu vrijednost kao nezavisnost za državu“

Milovan Vukov Janković

Sa Made in Montenegro.Com

Nadam se da imam još istomišljenika za tvrdnju da je više manje u svim zemljama Zapadnog Balkana, kako se to danas kaže,  internet dijalog bez premca najveći oblik demokratije. Internet je samom pojavom donio miris budućnosti i nekih boljih vremena. Posebno u siromašnim zajednicama kojima je pružio dokaz da ponegdje ipak postoji ,,raj na Zemlji“. Drugim riječima onima koji nijesu vjerovali približio je benefite života u uređenim sredinama. Naravno i na žalost, postale su nam bliže i razne loše pojave.

Na svom početku internet je u zemljama regiona bio dostupan samo višim slojevima društva i u urbanim sredinama. Ipak kako je vrijeme odmicalo internet je postajao rasprostranjeniji i jeftiniji, a njegove mogućnosti sve veće. Čini se beskrajne. Crna Gora kao jedna od zemalja sa osjetnim rastom internet korisnika i na ovom polju pokazala je da su njeni građani opčinjeni novim tehnologijama. Kao što se uostalom dešavalo i kod mobilne telofonije. Siguran sam kada bi se uradilo istraživanje o broju internet naloga (e-mail, facebook, twiter, you tube, scribd, my space…) po glavi stanovnika da bi naša država bila na visokom mjestu. Možda čak i  ovdje na prvom.