Pismo Prirodi

Draga moja,

nakon veoma intezivnog mjeseca prepunog dešavanja posvećenih u najvećoj mjeri upravo tebi, riješih da ti se i ovako javim, jer mi se čini da ono što izađe iz mojih usta, iako se uvijek  trudim da budem jasan, često bude pogrešno prenešeno. Pa da ne bude da sam ti nešto pričao iza leđa, kako se to kod nas najčešće radi.

Siguran sam da znaš da su moja osjećanja prema tebi jaka, mada znam i da ti često ne govorim koliko te volim i da si prelijepa. Nekako sam izgubio tu naviku. Zbog razočarenja u sebe.  Nikako u tebe. Samo sam ja mogao i tebe i sebe razočarati. I sigurno jesam. Više puta…

Ako išta mogu reći u svoju odbranu jeste da sam ti uvijek bio iskren. Nijesam ti davao lažna obećanja. Uradio sam više malih stvari sa željom da ti bude bolje, da te ljudi poštuju i shvate koliko treba da im budeš važna. I nijesam ti slao izvještaje o tome. Ni narativne ni finansijske. Nijesam se ni hvalio pred drugima. Nikakva priznanja ili povlastice mi ne trebaju.

Znao sam da ti to vidiš i osjećaš. Isto kao što znam da imaš ogromnu ljubav prema ljudima i opraštaš ono što vjerujem da niko drugi ne bi mogao. I zato te beskrajno volim i poštujem.

I sam volim da dajem druge šanse ljudima. Ne osuđujem niti presuđujem. Etimološko značenje mog imena ,,onaj koji brani ljude“ obavezuje me da budem takav ma kako ponekad izgledalo kao nemoguća misija. Naročito u Besudnoj gdje svi presuđuju. Često i po kratkom postupku.

Ipak moram ti reći da ne razumijem neke stvari u našem odnosu. Znam da te moram dijeliti sa drugima, ali to mi postaje veliki teret. Valjda je to i prirodno za muškarca.

Continue reading „Pismo Prirodi“

NEKA SI IM REK′O

Malo ko zna koliko je važno otvoreno govoriti o problemima sa kojima se većina ne želi suočiti. Još je manje onih koji prepoznaju sopstvenu odgovornost i imaju dovoljno smjelosti da javno iznesu stav i tako se izlože sudu javnosti. Da li je to posledica vjekovne drušvene krize na ovim prostorima, mentalitetska odlika, genetsko nasleđe ili nešto četvrto, peto ili deseto, možemo ostaviti otvoreno za detaljniju analizu.  Ono što bi trebalo da bude nesporno, jeste da je takav trend prisutan, a to nam ni kao drušvu ni kao pojedincima ne služi za ponos. Naročito ne ako se zna da pretendujemo postati dio Evropske Unije, gdje se veoma cijeni kultura argumentovanog javnog dijaloga. Makar tako tvrde tamošnji zvaničnici.

Suprotno od toga, prosto je nevjerovatno koliko je onih spremnih da komentarišu te malobrojne, koji ukazuju na životne probleme i društvene anomalije. Još čudesnije je što se u pitanje ne dovodi održivost javno iznesenog stava, već se preispituju motivi tih rijetkih koji se usude javno progovoriti. E tu se pušta mašti na volju i prikazuje rijedak talenat nacije da primjeni sve ono upijeno sa stranica žute štampe, latinoameričkih i turskih serija, ,,rijalitija“ i drugih danas popularnih izvora intelektualne nadogradnje i informisanosti.

Iz onoga što sam lično imao priliku da čujem, a vjerujte na riječ da sam se naslušao raznih teorija i analiza, najčešće se radi o stranim plaćenicima, rušiteljima državnih tekovina, politikanstvu i političkim ambicijama, profesionalnoj neostvarenosti, dokonosti, zavisti, pa i mržnji prema svemu i svakome ko pokuša uraditi nešto.

A ako je sve navedeno neprimjenjivo, jer prosto poneko životom svjedoči drugačije, onda na scenu stupa krunski argument: ,,lako je njemu/njoj“!!! I tu se zatvara sav manevarski prostor za one koji pokušaju ponuditi kontraargumentaciju i stati u odbranu nečijeg lika i djela.  Za takav ,,touché“ (tuše) nemaju odbranu ni oni koji pokušavaju razumjeti potrebu omalovažavanja pojedinaca koji se usudi javno izreći ono što vidi sopstvenim očima.

E sad, nakon ovih uvodnih kritičkih osvrta, mada je to više surova realnost, nikako ne mogu a da se ne dotaknem jednog, meni lično omiljenog, kulturološkog fenomena a to je način na koji se tim malobrojnim zaštitnicima javnog interesa daje podrška za ono što rade za dobrobit društva u cjelini. Pošto i sam pokušavam dati doprinos unapređenju kulture javnog dijaloga i gotovo svakodnevno  dijelim lični stav, dozvoličete napomenu da je i ovaj tekst zasnovan na sopstvenom iskustvu, jer kako poslovica kaže ,,najbolje se učiti na sopstvenim greškama“. Ili ne kaže?

Nego da ne odlutam daleko od teme, mada ,,više volim vjetar, nego mirnu luku“, vraćam se na kulturološki fenomen koji po meni ima potencijal i u kontekstu nacionalnog brendiranja.

Evo o čemu se radi. Siguran sam da je većina nas nekad nekom odala priznanje za javno izneseni stav riječima: ,,Neka si im rek′o”, solidarišući se tako sa tim nekim koji je, u manjoj ili većoj mjeri, umjerenije ili direktnije, prenio i naše lično mišljenje ili uvjerenje o nekoj konkretnoj stvari, pojavi ili problemu.

Da ne bih ispao naivan, to mi u ovim godinama ne bi valjalo, jasno je da se sa tim ,, Neka si im rek′o” pokušavaju maskirati i oni sa početka priče koji ne komentarišu suštinu već motive, ali i oni koji se tako žele posprdati,  što je isto tako naše kulturološko i genetsko nasleđe, pa i nasušna potreba za neke organičene sopstvenom neslobodom.

Ko se usudi da traži u  fenomenu ,, Neka si im rek′o” može pronaći tragove ljubavi i bluda, olakšanja i patnje, ushićenja i očaja, ponosa i ljubomore, pravde i nepravde, tradicije i pomodarstva, mira i rata… A toliko toga još nije pronađeno.

Cijeli život svjesno pokušavam da krivim stazama dođem do skrivenog blaga, malo ko zna koliko sam puta ,,prečicom znanom zalutao”, pa sam zato ostao zatečen kakvo sam bogatstvo duha pronašao u tom ,,Neka si im rek′o”, a da ga nisam ni tražio, niti mu se nadao. To blago je veća satisfakcija od svakog priznanja i ono obavezuje na još veću posvećenost i smjelost. I zato dozvoliču sebi da se u ime svih nas koji svakodnevno upozoravamo na ekološke probleme i druge životne izazove sa kojima se suočavamo kao društvo, zahvalim svima koji su nas podržali sa  ,,Neka si im rek′o”. Vaše ,,Neka si im rek′o”, naša je nada da se stvari ipak pomjeraju sa mrtve tačke i da ima budućnosti za Crnu Goru, Ustavom deklarisanu ekološku državu. Hvala bezbroj puta.

Da ne ispadne da se zahvaljujem iz (ne)čiste kutroazije moram i ovom prilikom javno reći ono što mi je na duši, pa ,,kom opanci, Tom i Džeri”.

Mislim da bi nam kao društvu bilo mnogo bolje, kada bi češće dolazili u priliku da sebi odamo priznanje riječima ,,Neka sam rek′o”.  Glasno ili u sebi, manje bitno, važno je početi.

Možda će sada neko pomisliti ,,Lako je tebi”. Vjerovatno je to istina. Ili je samo način života.

Kako bih pokušao biti konstruktivan, podijeliću par pitanja, koja može svako ko želi postaviti samom sebi.

Radim li sve što je u mojoj moći da sebi, svojoj porodici, prijateljima i društvu pružim najbolje od sebe?

Očekujem li od drugih ono što nijesam zaslužio/la?

Krivim li druge za svoje greške?

Želim li drugima ono što i sebi?

Zaslužujem li bolje od onoga kako trenutno živim?

Zaslužujemo li kao drušvo bolje od ovoga što imamo?

Odgovori će vam reći koliko vam je lako. I koliko je lako svima nama zajedno.

Neka sam vam rek′o.

MANIFEST EKOLOŠKOG POKRETA

Ekološka kriza je zahvatila cijelu Planetu i ugrozila opstanak života na njoj. Globalnom ekološkom krizom pogođeni su svi kontinenti, sva živa bića, sve države, sve religije, sve nacije, sve rase, svi staleži, svi ekosistemi i zajednice.

Iako najuticajniji centri moći, vladari vidljivi u institucijama sistema, u sve tri grane vlasti  i oni iz sjenke, odbijaju da priznaju razmjere globalne ekološke krize, te uticaj pogrešnih politika na trenutno alarmantno stanje, jasno je da prikrivanje odgovornosti za nestanak mnogih vrsta, sve češće prirodne katastrofe, sve prisutniju glad, sve zagađeniji vazduh, rijeke, mora i okeane, trajno devastirani prostor, brutalnu eksploataciju prirodnih resursa kakve su npr. šume i rudna bogatstva, nekontrolisano industrijsko zagađenje i još mnogo toga što utiče i na veću smrtnost ljudske populacije, neće moći  da traje u nedogled.  Ne ukoliko želimo sačuvati ono mnogo vrijednije od svih materijalnih bogatstava, a to je život na Zemlji.

Beskrupulozna trka za (nad)moći i dominacijom, širenje kriminala i korupcije kao najgorih bolesti savremenog doba, učinila je od čovjeka, umjesto najodgovornijeg,  najokrutnije živo biće na Planeti, koje ne preza ni od čega samo da bi zadovoljilo poriv za sopstvenim, često manje ili više bizarnim, potrebama.

Licemjeran odnos najpoznatijih međunarodnih zajednica, nedostatak hrabrosti da se otvoreno suprostave onima koji unaprijed donose njihove odluke i iz sjenke ili hlada finansiraju njihove programe, ne može se skriti kroz međunarodne ugovore i globalne inicijative ili uvođenje i obilježavanje tematskih ekoloških datuma.

Primjer poslednjeg u nizu takvih međunarodnih ugovora, tzv. Pariskog sporazuma, kojeg su počeli napuštati i obesmešljavati i prije nego što su mu dali šansu da (pre)živi bez obzira na njegov obavezujući karakter, dokazuje da se diplomatskim kanalima teško može postići potrebna promjena u ponašanju i odgovornosti ljudskog roda, što je preduslov za očuvanje života na Zemlji.

Alarmanta projekcija Ujedinjenih nacija  da će svijet do 2030. godine zahtijevati 40% čiste vode više, 50% više hrane, 40% više energije, isto toliko drveta i vlakana više,  upozorava da više nema vremena za prolongiranje konkretne akcije i dalju toleranciju onih čija pohlepa i bahatost predstavljaju prepreku za dostizanje najvažnijeg cilja a to je opstanak života na Planeti.

Najvažnija uloga ekološkog pokreta jeste u stvaranju potrebne kritične mase za prevazilaženje postojeće globalne ekološke krize i sprečavanje konačne ekološke katastrofe.

Moraju se mijenjati pogubne društvene i pojedinačne navike i jačati odgovornost i spremnost na akciju kod donosilaca odluka, stručne i laičke javnosti, privrednog sektora, ali i uporedo stvarati humane navike kod najmlađih, kako ne bi ponavljali iste ili pravili slične greške u budućnosti.   I mora se raditi neprestano na tome sa velikom posvećenošću i nesalomivom vjerom u konačan uspjeh.

To zahtjeva i veliku žrtvu, kod svih koji se uključe u najhumaniju borbu u istoriji ljudskog roda, u kojoj ćemo morati prvo pobijediti sebe a onda i zaštiti sva živa bića od svoje vrste.

Naučni pravci poput humane ekologije ekološke etike, ekološke filosofije, cirkularne ekonomije, upućuju na drugačije sagledavanje odgovornosti čovjeka, ne kao do sada, prioritetno za očuvanje svoje vrste i valorizaciju prirodnih bogatstava dominantno u kontekstu svojih potreba , već kroz podjednaku odgovornost za očuvanje svih živih bića na planeti uz maksimalnu racionalizaciju i iskorišćavanje resursa koje su potrebni za taj najhumaniji cilj.

Ukoliko ne sačuvamo ekosistemsku harmoniju  i biološku raznolikost u najvećoj mogućoj mjeri i nastavi se trend izumiranja biljnog i životinjskog svijeta, nećemo moći izbjeći ni nestanak sopstvene vrste bez obzira na naučna i civilizacijska dostignuća poput vještačke oplodnje ili genetski modifikovanih organizama i hrane.

Upravo zato moramo prepoznati pojedinačnu odgovornost svih nas stanovnika Planete i aktivirati skrivenu moć koja leži u građanskom ekološkom pokretu na globalnom i na lokalnom nivou, čija će masa i ubrzanje stvoriti  potrebnu silu za razaranje globalne ekološke krize i svih pratećih negativnih društvenih pojava koje su dovele do današnjeg alarmantnog stanja za opstanak života na Zemlji.

Umjesto da civilno društvo bude samo dekor u procesu donošenja odluka, potreban je drugačiji vid akcije i javnog angažmana, korišćenje svih dozvoljenih mehanizama i poznatih tehnika, jer se bez toga neće moći napraviti potreban pritisak na donosioce odluka, niti opravdati stečeno povjerenje i očekivanje javnosti.

Ekološki pokret mora biti oslobođen i svih vrsta sujeta, liderskih ambicija i pojedinačnih priznanja, zavisnosti od donatora i njihovih prioriteta, otporan na napade raznih interesnih lobija, provokativan u potrebnoj mjeri ka onima koji posjeduju znanja i vještine i mogu dati doprinos borbi, spreman na žrtve  i odricanja, i konačno u potpunosti skoncentrisan na postizanje jedinog prihvatljivog cilja – očuvanja života na Planeti.

Naša odluka je lična, ali od nje zavise i buduće generacije, naši potomci i njihovi potomci i sva druga živa  bića koja treba tek da se rode i žive na našoj Zemlji.

Vrijeme koje nemamo najveći je motiv koji imamo.

Živimo za Život.

MULJANJE

Nikada nijesam bježao od partije šaha sa jačim igračem.  Čak naprotiv, uvijek sam jedva čekao priliku da naučim od nekog ko zna više i ko daje šansu slabijem da shvati gdje grješi.  Kada bih, ponekad, pobijedio boljeg igrača od sebe, a tu posebno mislim na dvojicu, oca i kuma, osjetio bih  iskrenu radost, ne zbog samog trijumfa, već zbog toga što imam uz sebe takve ljude koji daju, a ne kriju sopstveno znanje. Znate ono Zmaj Jovino: ,, Nije znanje znanje znati, već je znanje znanje dati.“

Kada sam se profesionalno počeo baviti zaštitom životne sredine, bio sam svjestan da treba koristiti svaku priliku za učenje i sticanje novih vještina, jer je bilo očigledno da postoji ogroman prostor za primjenu stečenih znanja, ali još važnije i realna potreba društva da se unaprijedi postojeće prilično nepovoljno stanje u ovoj oblasti.

Nažalost, vrlo brzo sam se uvjerio da za razliku od šaha, u ovoj ,,igri“ nema baš mnogo ,,igrača“ koji su spremni da podijele svoje znanje sa onima koji žele da nauče. Još brže sam shvatio da to nije posledica profesionalne sujete, već čisti strah od gubljenja pozicija, stečenih na veoma upitan način.

Kako se radi o relativno novoj oblasti, koja do skora nije bila zanimljiva niti ekonomski perspektivna, otvorio se prostor u kom su ničim izazvani iz zapuštenih laboratorija i kabineta, izronili za ozbiljne stvari nedorasli kadrovi, samoproklamovani eksperti, plagijatori i otimači tuđih ideja, koji su uspjeli da se sistemu nađu tačno kada treba.

Naravno kako to već biva, kada je potrebno u zakonski okvir uvesti, sa samog vrha namirisan izvor prihoda i moći, formiraju se različite komisije, radna tijela, ekspertski timovi, pa čak i institucje, čiji je zadatak očigledno bio pomoći najčešće našim, a svjetskim, investitorima da što lakše prođu kroz potrebne procedure i u hodu ili po obavljenom poslu pribave potrebne saglasnosti.

Narodski rečeno ,,s konca i s konopca“ skrpljena je potrebna skupina kojoj  je omogućeno da piše i mijenja zakone, izdaje različite saglasnoti i dozvole, sprovodi istraživanja ili uspostavlja baze podataka,  sama sebi daje mišljenje o svojim odlukama i tumači sopstvene postupke. Pa, zašto ne reći i od toga razvija privatan biznis i uticaj u društvu.

Tipično za mene, nijesam se mogao pronaći u takvim ,,elitama“, ali svakako jesam prepoznao priliku da uočavajući razne malverzacije, namještaljke i ,,peglanja“, ne samo upoznam kako sve (ne)funkcioniše u praksi, već i steknem dragocjena znanja koja su mi omogućila da izgradim sopstveno mišljenje, uvažavajući suštinu ekološke etike.

Upravo zato kao neko ko se kroz građanski ekološki aktivizam bavi pitanjima životne sredine, prepoznajem obavezu da javno ukažem da je potrebno preispitati sve saglasnosti, koje su izdate za potrebe izgradnje postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, naročito onih u Budvi i Nikšiću, dalje za male hidroelektrane, posebno na sjeveru Crne Gore,  za planove upravljanja otpadom, pogotovo za najveće industrijske zagađivače TE Pljevlja, Toščelik Nikšić, KAP, zatim dozvole za promet, sakupljanje i obradu otpada, za promet hemikalijama i druge dokumente koji omogućavaju nekontrolisanu eksploataciju prirodnih resursa.

Pošto su zbog partijskog razračunavanja ukinuti Zavod za zaštitu prirode Crne Gore i Agencija za zaštitu životne sredine, a u susret otvaranju poglavlja 27, koje će biti  najkompleksnije i finansisjki najzahtjevnije tokom cijelog procesa pregovora sa Evropskom Unijom, vjerujem da je profesionalno moralno jednom podvući crtu i provjeriti kako u praksi funkcioniše ono što je omogućeno izdavanjem saglasnosti i dozvola, jer se jedino tako štiti javni interes i sprečavaju eventualne nove ekološke i ekonomske posledice.

Prekompozicija nadležnosti bi trebala podrazumijevati i reviziju urađenog.

Siguran sam da je to najbolji način da shvatimo koliko je važno suštinski sprovoditi procedure, a ne samo ispunjavati puku formu, što je (pre)često bio slučaj.

Recimo, apsurdno je u susret 1. januaru 2018. godine, zakonom definisanom roku za pribavljanje IPPC dozvola, omogućavati Toščeliku Nikšić da dobije ekološku saglasnost pojedinačno za postrojenja koja su već duže u funkciji, a što nije zakonski moglo biti dopušteno.

Još veći apsurd je davati saglasnosti za planove za upravljanje otpadom, naročito opasnim, koji se zasnivaju na privremenim rješenjima do godinu dana, ako znamo da se u mnogo dužem periodu generisani otpad skladišti upravo na takav način i na istim lokacijama.

Neophodno je i preispitati sve dozvole koje su date firmama koje rade elaborate procjene uticaja na životnu sredinu i planove za upravljanje otpadom, jer kvalitet dokumenata koji idu na javnu raspravu često je ne samo ponižavanje građana i zainteresovane javnosti, već i cijelog sistema, uključujući i nadležne institucije, koje ne bi smjele dopustiti takav pristup obrađivača.

Možda neko može prevarom ubjediti turiste da kanalizacioni mulj ima ljekovita svojstva, ali ako nadlažne institucije na to daju zvaničnu saglasnost, onda imamo problem.

Zato je potrebno da Agencija za zaštitu životne sredine funkcioniše kao samostalno regulatorno tijelo, uz maksimalnu transparentnost i profesionalni nadzor u kom će učestvovati i civilno društvo.

Naravno bez muljanja i muljatora.

Toga nema u šahovskim, ali ima  u onim drugim partijama.

MORATORIJUM POST MORTEM

Znate onaj osjećaj kada se desi nešto što smatrate ispravnim, ali sa značajnim kašnjenjem, pa samim tim i upitnim ishodom? E upravo sam se tako isprazno osjetio kada sam čuo da je Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja donijelo odluku o zabrani dalje eksploataciji šljunka i pijeska  iz riječnih korita  Morače, Lima, Tare, Ibra, Grnčara i Gračanice.

Godinama nevladine organizacije (NVO) ukazuju na enormnu ekološku i ekonomsku štetu koja nastaje nekontrolisanom legalnom i nelegalnom eksploatacijom riječnog materijala, ne samo na pomenutim vodotocima, zbog čega su ozbiljno ugroženi riječni ekosistemi, a neke autohtone riblje vrste  i potpuno izumrle.

Nažalost, to je do sada prolazilo bez ozbiljnije podrške onih institucija sistema koje su u lancu odgovornosti kada su u pitanju upravljanje vodnim resursima, davanje koncesija i potrebnih saglasnosti, kao i terenska inspekcijska kontrola i konačno procesuiranje odgovornih za pričinjene štete.

Možda će neko pomisliti ,,Pa dobro bolje ikad nego nikad.“ ili ,,Šta se ovaj ,,Ozon“ stalno buni, ni dobro im ne valja?“, ali ipak smatram da je potrebno otvoriti javni dijalog ne samo oko opravdanosti pomenute odluke resornog Ministarstva, već i oko odgovornosti za pogrešne i promašene politike, tolerisanje ekokriminala i ekocida koji su decenijama organizovano vršeni u riječnim koritima širom Ustavom Crne Gore deklarisane ekološke države, čime su  nanijete nesagledive ekološke i ekonomske štete.

Posebno jer se na zvaničnoj internet prezentaciji Uprave za vode, u tekstu sa njegovom suštinom kontroverznim nadnaslovom ,,Stop neodgovornoj i nelegalnoj eksploataciji šljunka i pijeska“, kao jedan od glavnih razloga za zabranu eksploatacije riječnog materijala navodi činjenica da je ukupni prihod od koncesionih naknada za 2016. godinu bio  ,,svega“ 25.000 eura.

Pošto se Uprava za vode isčuđuje otkud ,,samo° 25.000 eura prihoda u prošloj godini, moram  javno pitati pa zar onda ne bi trebalo stopirati i neodgovornu politiku davanja koncesija  i takve legalne eksploatacije šljunka i pijeska i ispitati sve radnje koje su dovele do toga da se nešto što je trebalo biti u javnom interesu sada tumači kao ,,neodgovorno i nelegalno“?

Moram se glasno zapitati kako to da prethodna prelazna Vlada, koja je imala i ekspertske kontrolore, odmah nije raskinula štetne koncesije i predložila potrebne sanacione planove?

Dalje, šta po ovom pitanju radi državno tužilaštvo, zar se ova odluka resornog Ministarstva sa njihove strane ne tumači kao poziv za ulazak na ,,mala vrata“ i prilika za izlov ,,velikih riba“, možda čak i kapitalca?  Ili će biti opet ,,mušičarenje“ po principu uhvati pa pusti?

Ne znam možda se radi o profesionalnoj deformaciji ili je trenutna inspiiracija razlog, ali meni se otvara čitavo more pitanja čiji bi odgovori trebalo da razjasne zašto se ovoliko čekalo da se zabrani ekspolatacija šljunka i pijeska, kada je i navjećem laiku na prvi pogled jasno da se radilo o neodrživom pristupu čije će posledice biti trajne, kompleksne i veoma skupe.

Naježim se na sami pomen riječi ,,regulacija“ u kontekstu vodotoka jer je dosadašnja praksa pokazala da se najćešće radi o betoniranju  čime se trajno uništava živi svijet i prirodna namjena rijeka.

Često je ,,regulacija“ vodotoka rađena zbog bizarnih razloga poput lakšeg uklanja otpada iz riječnih korita ili sprečavanja izlivanja rijeke tokom poplavnih talasa, što je bila samo manipulacija javnosti.

Po meni pravi motivi su drugačiji, i tu je privatni interes u prvom planu, počev od angažovanja privatnog biznisa, do prostora za ugradnje.

Sa aspekta nevladinog sektora teško je dobronamjerno prihvatiti poziv za saradnju a da pritom nemate mogućnost aktivnog djelovanja kroz formiranI međusektorski koordinacioni tim za praćenje moratorijuma na eksploataciju riječnih nanosa.

Naročito ako se uzme u obzir koliko je tokom prethodnih godina javnog reagovanja i ukazivanja na ovaj i čitav niz drugih problema na vodotocima, upravo dolazilo od NVO a koliko od Uprave za vode ili resornog Ministarstva.

Prije nekoliko godina sa kolegama iz NVO smo predložili formiranje jednog mješovitog tima za borbu protiv ekokriminala na rijekama na teritoriji glavnog grada, koji bi sem terenskih obilazaka dao i predlog za revitalizaciju riječnih ekosistema, naravno uz učešće uprave policije, civilnog sektora i medija.

Cilj je bio takav model testirati pa zatim primjeniti u svim lokalnim zajednicama, jer su rijeke životno važne za stanovništvo.

Zakonska zaštita rijeka je najbolje rješenje jer moratorijum na eksploataciju riječnih nanosa nije dovoljno jaka mjera i ne garantuje da će se unaprijediti postojeće katastrofalno stanje.

A to je prijeko potrebno.

OD DŽADE DO AUTOSTRADE

Čudni su putevi Gospodnji. Nekad kad se učini da idemo u pogrešnom, pa i u potpuno suprotnom smjeru, iz nigdje u ništa, kad panika počne da ozbiljno ugrožava prisebnost, nekako iznenada dođemo na željeno odredište i shvatimo da ipak ima nešto zbog čega je naše putovanje išlo baš tom trasom. Dobro, često možda i ne uđemo u samu suštinu, nema se danas vremena za detaljne samoanalize, ali vjerujem da malo ko ne izvuče pouke sa putešestvija tokom kojih neko drugi upravlja volanom iako su naše ruke na njemu. A nije autopilot.

Još su čudniji putevi ovozemaljski. Oni moderni, asfaltirani, sa više traka i sa znakovima pokraj puta, zaobilaznicama, tunelima, mostovima, pasarelama, info tablama i svim drugim elementima koji bi trebalo da putovanje olakšaju i učine ga bezbjednijim. Oni putevi koji vode odnekud do negdje. Putevi koje bi trebalo da prepozna i navigacija jer smo ipak u 21. vijeku. Ili bi bar tako trebalo da bude po logici stvari.

A da li je zaista tako u našem slučaju? Da li je realno očekivati da bez strategije razvoja saobraćaja koja bi pratila realne potrebe našeg društva i buduće razvojne pravce, auto-put Bar-Boljare građane Crne Gore koji su za njegovu izgradnju zaduženi u narednih nekoliko generacija, zaista dovede na željenu destinaciju? Znate onu zdravu životnu sredinu, gdje ljudi žive od svog rada a u skladu sa prirodom i civilizacijskim dostignućima, sa perspektivom za bolju budućnost za sebe i sledeća pokoljenja, gdje im je omogućeno da aktivno učestvuju u procesu donošenja odluka, zaštićena privatna svojina, al i što je isto tako, a ako ne i važnije, i javni interes.

Nadam se da nijesam jedini kome je jedino takva destinacija opravdana za enormno zaduživanje i ulaganje u autoput Bar-Boljare. I eventualno isti scenario za Jadransko-jonski autoput, kada je zaokruživanje finansijske konstrukcije, ali i upotreba prostora, našeg najvrijednijeg prirodnog resursa.

Da pojednostavim. Strategija razvoja saobraćaja, kao i mnogo druge strategije poput razvoja poljoprivrede ili turizma, takođe bi trebala da prati Ustavom Crne Gore definisanu odrednicu ekološke države, koja je i najbolji razvojni pravac i jedina realno ekonomski i ekološki održiva krovna razvojna platforma za naše društvo.

Znači, saobraćaj bi trebalo razvijati na način da se zaštiti jedina Ustavom definisana razvojna trasa – ekološka država. Sve drugo iz člana 1 Ustava Crne Gore, nezavisna i suverena, demokratska i građanska, socijalne pravde i sa vladavinom prava, zapravo je horizontalna i vertikalna signalizacija sistema koji bi trebalo da nas dovede do toga da smo razvijeno i stabilno društvo u koje vrijedi ulagati i kada su domaće i strane investicije u pitanju.

Da budem i konkretniji. Ako imate već prisutan a u perspektivi još izvjesniji problem aerozagađenja i klimatskih promjena i ako je saobraćaj prepoznat kao jedan od uzročnika, valjda je potrebno raditi i na smanjenu negativnih efekata.

A to se može jedino strateškim pristupom, pažljivim planiranjem buduće i boljom organizacijom postojeće infrastrukture, zašto je prije svega potrebno da shvatite gdje i kada želite da budute i šta za sobom namjeravate da ostavite.

Recimo ako mislite da će nekoliko desetina kilometara biciklističkih staza u glavnom gradu, koje su kako se čini postale dodatni parking prostor, anulirati negativne efekte saobraćaja, onda ne shvatamo zapravo niti sa kakvim izazovima se već suočavamo, a još manje šta nas čeka na ,,kraju tunela“.

Pa i na kraju tunela na trasi Mateševo –Smokovac, gdje se planira petlja i priključak za Podgoricu, kao i ukrštanje autoputeva Bar-Boljare i Jadransko -jonskog, ćime će se nesporno intezivirati saobraćaj i protok teretnih i putničkih vozila, pa samim tim i uvećati negativne efekte na kvalitet vazduha i uopšte životne sredine u glavnom gradu.

Ne znam koliko građana Podgorice uopšte zna da je ove godine po zvaničnim podacima sa državne mreže mjernih stanica za praćenje kvaliteta vazduha, već u januaru i februaru registrovano 36 dana sa prekoračenjima srednjih dnevnih vrijednosti suspendovanih čestica PM10, čime je premašen broj od 35 dozvoljenih na godišnjem nivou. U svakom slučaju nije zgoreg upozoriti na tu činjenicu i potrebu bolje organizacije saobraćaja kroz glavni grad kao jedne od važnijih mjera.

Razvijati biciklištičku infrastrukturu i graditi auto-puteve moguće da za nekog ima smisla, ali u situaciji kada imate obezbjeđen uzlazni trend unutrašnjeg ekonomskog razvoja i priliva stranih investicija.

Da privodim kraju, moram priznati da meni bez strategije razvoja saobraćaja koja će biti zasnovana na zaštiti Ustavom definisasnog jedinog razvojnog pravca ekološke države, više smisla ima ulagati u džadu, koja je nesporno trebala biti dio autohtone kulturne baštine, naravno na nekim dionicama koje bi mogle stranim i domaćim turistima pomći da shvate gdje su došli. Ne da ih vodimo u krvavu prošlost i podjele koje su i danas isto tako dio našeg (ne)kulturnog naslijeđa, već da ih upoznamo sa putevima koji su omogućili opstanak naših predaka, pa i značaj kamena, rijeka i šuma u tom životno važnom kontekstu.

Više nemamo pravo na greške, na rasipanje već prilično potrošenih prirodnih resursa, na devastaciju prostora i zaduživanje budućih generacija.

Zato treba sposobna i odgovorna vlast.

Pa džadom požurimo polako.

GORO MOJA

,, Oj goro moja

ko te tako ljuto kleo,

ko te tako ljuto kleo…”

Grupa ,,Zajedno”

Je li riječ o profesionalnom interesovanju ili građanskoj odgovornosti nebitno, ali uglavnom nema dana a da se ne zapitam jesmo li morali tako olako dozvoliti višedecenijsku brutalnu poharu naših prirodnih resursa i da li smo kao građani Ustavom deklarisane ekološke države, uopšte svjesni težine posledica pogrešnih politika i razmjera pričinjene ekološke i ekonomske štete?

Da li smo preokupirani borbom za golo preživljavanje, u ovom čini se beskrajnom trancizionom periodu, potpuno zanemarili žrtve predaka i prava budućih generacija na život u zdravoj životnoj sredini?

Jesmo li stvarno o(p)stali toliko sebični da nas zanima samo lična i trenutna korist?

Čemu se možemo nadati ako bespomoćno posmatramo kako nam nesposobni i bahati svakodnevno krčme imovinu i poput vampira, na slamku, lagano isisavaju život?

Shvatamo li u šta smo dobrovoljno pristali da nas kao drušvo pretvore?

Da li u ovoj gustoj, kontaminiranoj magli, uopšte možemo sanjati zdravu viziju kakva je ekološka država, najbolja i jedina realna razvojna šansa za Crnu Goru?

Možda je previše pitanja, ali ako kažem da sebi svakodnevno dajem mnogo više odgovora na ista, uz kontinuirano nadograđenu konkretnu argumentaciju, nadam se da ću podstaći još nekog da se zapita i sebi odgovori.

Sebi, jer je od suštinske važnosti prvo stvari rasčistiti sa sobom, pa tek onda javno zastupati teze u koje vjerujemo i želimo druge uvjeriti u to.

Makar bi tako trebalo da rade odrasle odgovorne osobe, koje imaju pravo da biraju i budu birani.

E sad ulazim u domen politike, ne zato što planiram da osnujem novu partiju ili da se aktiviram u nekoj od već (pre)registrovanih, već iz prostog razloga jer dolazimo do činjenice da je sve povezano sa procesom donošenja odluka i našim pravima i odgovornostima za ono što nam se danas dešava.

Kompromitovani procesi i institucije, kao i potpuno izopačen sistem vrijednosti, prouzrokovali su kulturološke anomalije i bahat odnos prema životnoj sredini i javnom zdravlju, koji je sada ušao u domen neodrživog i pogubnog.

Niko drugi nego mi nije dopustio da crne rupe i crne kutije u sistemu omoguće trajnu devastaciju prostora, nekontrolisanu eksploataciju prirodnih bogatstava i podsticajni i perspektivni ambijent za organizovani ekokriminal.

Građanska neodgovornost, nekultura i letargija su ono što otvara mogućnost za zloupotrebe i destrukciju. Za ekocid nad ljudima i prirodom.

To što prije sebi položimo račune, neće nam olakšati savjest, niti će nas amnestirati od krivice pred pokoljenjima, koje će se nesumnjivo zanimati zašto je i kako sistemski i sistematski uništavana najhumanija ideja ekološke države.

Ali ono što možda može biti benefit, jeste spoznavanje sopstvene moći koja je u svakom od nas. Možda sakrivena u nekom mračnom kutku duše, ali sigurno je tu.

Iskra te skrivene moći u nama građanima, neraskidivo je povezana sa iskonskim porivom za preživljavanje i može izazvati vatru, dovojno veliku da otopi led koji je okovao naša srca i duše.

Otapanje tog leda je jedini način da ne dozvolimo da nas odgovorni za višedecenijsku i višestruku krizu i dalje dijele, prebrojavaju i razvrstavaju, manipulišu i ponižavaju.

Otapanje tog leda je neophodno ako želimo da zaštitimo svoje stanište, naš ekosistem i društveni sistem, našu Crnu Goru i njenu Ustavnu odrednicu ekološke države. Zašto ne reći, otapanje tog leda je potrebno da opstanemo kao autohtona vrsta, građansko društvo i sačuvamo pravo na bolju budućnost.

Otapanje tog leda u nama takođe može uticati na globalne klimatske promjene. Možda i više od onog na Antartiku. I na snagu gravitacionog polja. Makar u našem području.

Samospoznaja ne ide bez samokontrole, mada anarhija ponekad izgleda privlačnija i bliža ekosistemskoj harmoniji nego što su to korumpirane i kriminalnom ugrožene a na papiru demokratski uređene zajednice. Jer u anarhiji nema sistemskog nasilja niti sistemske zaštite za podobne.

Kao neko ko sluša pank muziku a bavi se građanskim ekološkim aktivizmom, ipak prepoznajem i priznajem da je najveći civilizacijski izazov uspostaviti najbolji mogući sistem, zasnovan na vladavini prava, umemeljen na jakim institucijama sistema i građanskoj participaciji i kontroli na svim niovima, što će biti garant efikasne i neselektivne primjene zakona.

Trenutno sa ekološkog i ekonomskog akspekta katastrofalno stanje prouzrokovano lošim i neodgovornim odlukama i politikama, ako nije državni udar, onda ima elemente okupacije, pošto definitivno ne može biti doživljavano kao patriotizam.

Trajno uzurpiran prostor, što planskom što neplanskom gradnjom, devastriran divljim deponijama i nezavršenim megalomanskim objektima, adekvatno nekontrolisano industrijsko zagađenje, potopljene ili neiskorišćene obradive površine, izmasakrirane šume i mrtve rijeke, krivolovom ugrožena divlja fauna, komunalni haos i konačno privatizovan javni interes, svakako ne mogu biti slika jednog uređenog društva, naročito ne Ustavom deklarisane ekološke države.

Nadam se da ću uticati da fokus vratimo na suštinske probleme, prepoznamo moć pojedinačne i lične odgovornosti i u sebi pronađemo motiv da nam više ne bude svejedno.

Ako vam je dobro onda ništa.

,,Sve si goro ređa,

kamo krune s vrha,

ko ti vite jele

i borove skrha”

BUDI SE NIKŠIĆ GRAD

,,Raduj se cvjetaj voljeni grade, 

s tobom su naše ljubavi i nade,  

radostan budi jedini dome moj.”

Miki Vukićević

Teško je bilo odlaziti, a još teže dolaziti sa gorkim utiskom da je Nikšić postao blijeda sjenka od onog što pamtim iz vremena bezbrižnog djetinjstva.

Uvijek sam se trudio gdje god pošao da Nikšić reprezentujem na sebi svojstven način. Životom. Način koji sigurno nije tako reprezentativan, možda ponekad i samodestruktivan.

Nikada nisam pomislio da je Nikšić kriv zbog svega što mu se zadnjih gotovo tri decenije dešava. Ni drugi me puno nisu zanimali. Drugi su uvijek drugi. I kada misle da su prvi. Drugi nikada ne mogu biti šampioni. A Nikšić je za mene uvijek bio i ostao apsolutni prvak u apsolutnoj kategoriji.

Prije nekih desetak godina prvi put mi kroz glavu prođe ko je onda kriv ako ne ja? Nisam nikada uspio da shvatim odakle je došlo to pitanje sa tačnim odgovorom. Da li iz podsvijesti ili srca? Ali to i nije važno. Bitno je da sam prilično brzo spoznao svoju ličnu odgovornost za sve ono što se izdešavalo, ovo što nam se trenutno dešava i ono što će nam se tek izdešavati.

Nakon tog, za mene sasvim neočekivanog prosvjetljenja, nijesam puno promišljao šta da radim.

Odlučio sam da se borim za svoj Nikšić. Onako kako jedino i mogu. Životom. Ako mislite da je nekom poput mene, bilo lako odlučiti da se posveti jednom tako višem cilju, varate se. Bilo je još lakše. Bilo je oslobađajuće jednostavno. Samo je trebalo sebi objasniti da je najhumaniji i najčasniji poziv braniti ljude. Jer ljudi su Nikšić. Ljudi su Crna Gora. Ljudi su i neraskidivi dio Prirode. Kada Prirodu branite od čovjeka, zapravo branite i čovjeka. I imate Prirodu kao saveznika. A čovjek ko čovjek. Nekad smo sebi najveći neprijatelji. Sve češće čini se.

Ono što sam naučio za ovu deceniju od kada živim životom građanskog ekološkog aktiviste jeste da uvijek treba uvažiti pravo javnosti da se izjasni o pitanjima koja se tiču životne sredine. Ne ,,samo” zato što je to pravo garantovano Ustavom Crne Gore, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora, već zato što je nepisano pravilo da ćete uvijek dobiti korisne informacije, sjajne ideje i konkretne predloge, čime se značajno olakšava donosiocima odluka. Naravno ako žele da donesu odluke od javnog interesa. Što je sve rjeđe, bojim se.

Upravo zato nikako ne mogu da prihvatim da je lokalna uprava Opštine Nikšić počela realizaciju spornog projekta rekonstrukcije centralnog gradskog prostora, Trga Slobode, bez sprovedenih javnih konsultacija, što je pozitivna evropska praksa, bez javne rasprave oko idejnog rješenja i sprovedene procedure procjene uticaja na životnu sredinu, što su zakonske obaveze, bez postavljana info table sa podacima o građevinskoj dozvoli i investitoru, što je moralo biti urađeno sedam dana nakon izdavanja građevinske dozvole, shodno važećem Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata, bez odgovora na peticije koje je potpisalo 1211 građana i bez saziva vanredne sjednice Skupštine lokalnog parlamenta na kom će se razmotriti ideja 1/3 odbornika o referendumu oko planiranog uklanjanja višedecenijskih drvoreda lipa, što je propisano Statutom opštine Nikšić.

Neću po strani ostavljati sve ove navedene probleme, niti prestati ukazivati na sve uočene nepravilnosti i pokušavati razotkriti skrivene motive pojedinaca iz lokalne uprave, samo se ovog puta želim osvrnuti na nešto što je za Nikšić mnogo važnije. Makar ja mislim tako.

Možda nemam pravo da se toliko poistovjećujem sa Nikšićem, ali vjerujem da ovog puta osjećam puls svog grada više nego ikad prije. Ponekad sam brinuo da će mu srce stati ili prepući zbog tuge u šta smo se pretvorili.

Opraštao je Nikšić sve naše greške, pokušavao da izliječi naše rane, bio ponosan na naše ožiljke…Ali se gasio, umirao zbog naše nebrige, bezosjećajnosti, nesolidarnosti…Čak sam sumnjao da je i Nikšiću postajalo biti svejedno.

I upravo zato aktuelna građanska akcija oko očuvanja višedecenisjkih i onih mnogo mlađih stabala lipe na Trgu Slobode, bila je za mene veliko prijatno iznenađenje. Podrška ljudi ne samo putem peticija i pisanih stavova, već kroz direktnu komunikaciju, sjajne ideje o sadržajima na Trgu Slobode, načinima za očuvanje i unapređenje postojećih drvoreda, organizovanju saobraćaja u tom dijelu grada, brendiranja Nikšića kao grada lipa, turističke valorizacije ubranog jezgra i mnogih drugih koji su stizali sa svih strana svijeta, daju mi za pravo da odgovorno ustvrdim da u prvi plan nije stavljen javni interes.

Da je lokalna uprava željela da najveći gradski trg u Crnoj Gori, bude i najfunkcionalniji i najljepši, dostojan teritorijalno najveće opštine, sadržajno prilagođen potrebama građana, a ne interesnih grupa povezanih sa pojedincima iz vlasti, bilo bi sluha da se sa građanima, stručnom i laičkom javnosti razgovora o budućem izgledu tog prostora i razmotre predlozi i sugestije, prije nego što se donijela jednostrana odluka i krenulo u realizaciju projektne ideje stare 15 godina.

Bez obzira na sve Nikšić će izdržati, nahranjen pozitivnom energijom i vizijom kreativnih ljudi koji ga vole. Preguraće i žicom zarobljeni Trg Slobode, na kom ,,tiho cvile, lipe male”, kako je to iskomentarisao jedan od najvećih Nikšićana, naš Mile.

Dočekaće naš Nikšić i bolja vremena,

I nikad neće biti sam , u to sam sad potpuno siguran.

NIKŠIĆ PAMTI

,,Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put…“

Miladin Šobić

Tog za neke, makar nijh par, istorijskog julskog jutra, na Ivanjdan, ulaskom teške mehanizacije na centralni gradski prostor, ,,svečano“ su započeti radovi na rekonstrukciji Trga Slobode u Nikšiću.

Dva (novo)govora, slična ali ne i identična, koja su pred zaposlenima u lokalnoj upravi održali predsjednik i menadžer, obilovala su vizionarstvom i ponosom, odisala prefinjenošću i urbanošću i  kao takvi izazvali (ne)zasluženo ,,tanak“ aplauz od kolega iz lokalne administracije i javnih ustanova, kojima je bilo sugerisano da se pojave na Trgu Slobode i prisustvuju i ovom spektaklu. Moguće da je na (ne)oduševljenje uticala i razlika u honorarima između funkcionera i ,,običnih“ službenika, omogućena kontroverznim Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru. Ali da se ne miješamo u njihove unutrašnje stvari. Vratimo se onome što se tiče javnog interesa.

Ono što je, ne samo za moju malenkost, bilo interesantno jeste da na ovom nesvakidašnjem dešavanju nije bilo građana, čijom su se ,,velikom“ podrškom za ovaj kapitalni infrastrukturni projekat, samo dan uoči ,,svečanosti“ hvalili gradski oci, u identičnim reagovanjima u kojima su bezuspješno pokušali netransparentan proces i nedostatak kapaciteta za kulturan argumentovan javni dijalog, UDBA-škom, politikanstkom metodom spustiti na lični nivo, aludirajući na političku ambiciju ,,vještih“ pojedinaca, među kojima je moja malenkost, koji su stali u odbranu višedecenijskih i mnogo mlađih stabala lipa, koje su Trgu Slobode sve ove decenije davale ljepotu i vrijednost.

Ono što je bilo još nevjerovatnije, gotovo nezamislivo ako znamo da smo ,,debelo“ ušli u predizbornu kampanju, jeste izostanak visokih državnih zvaničnika sa još jednog ,,svečanog“ otvaranja projekta koji će Nikšiću donijeti prosperitet i dati mu svjetski sjaj.  Primjećen je doduše jedan poslanik, visoki partijski funkcioner, koji je, našaliću se, vjerujem došao da vidi kako izgleda to ,,lalino“ drvo kojim namjeravaju zamijeniti višedecenijske i one mnogo mlađe, poslednjih godina sađene lipe na Trgu Slobode. Ali isto kao što lala nije lipa, pa bio i američki tulipaner, ni Lala nije Milo. Pa ni Filip. Nije Lala ni Milica. Da ostanemo u krugu nas Nikšićana.

Moguće da su najviši državni zvaničnici, shodno ranijem iskustvu pretpostavili da će poput nekih drugih kapitalnih infrastrukrturnih projekata (npr. sistem za prečišćavanje otpadnih voda) biti još ,,svečanih“ otvaranja jer će rekonstrukcija imati više faza. Prva, ,,svečano“ započeta na svetac Ivanjdan, jer se tako (ne)valja, trebala bi da se završi tik pred predstojeće parlamentarne izbore. Politikantski providno ili ne, prosudimo shodno ličnim utiscima.

Poseban pečat spektakularnoj ceremoniji tog za mene veoma sparnog jutra, koju sam i lično ispratio iz hlada višedecenijske lipe bilo je pominjanje ekspertskog žirija, oformljenog zbog spomenika kralju Nikoli i isticanje učešća predsjednika države Vujanovića i Mitropolita Amfilohija u tom tijelu.

Ako mislite da je to slučajno, varate se. Rizikujući da pomislite da ulazim u domen teorija zavjere, ipak ću ustvrditi da je to takođe bio politikantski, providan pokušaj da se nedostatak argumentacije izdigne sa lokalnog na ,,veći“ nivo, jer valjda višedecenijske lipe, a da ne pominjeno one mlađe, slađe, zaštićene metalnom konstrukcijom, ne mogu biti važnije od države i crkve? Neće valjda građanima i nevladinim organizacijama pasti na pamet da krenu protiv države i vjere? Nije valjda lipa važnija od državnih simbola? Ili Svetog pisma?

Nije valjda Ustavom, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora  garantovano pravo građana i zainteresovane javnosti na učešće u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine, važnije od ,,garantovanog“ posla nekim investitorima i prostora za (u)gradnju?

Legenda kaže da su zraci sunca utkani u cvijet lipe. Sunce je utkano i u znak organizacije na čijem čelu imam čast da budem, pa me to dodatno obavezuje da osvjetljim suštinu problema sa kojim se Nikšić danas suočava i tako smanjim prostor za manipulacije javnosti oko motiva kampanje koja je nikšićke lipe poslednjih dva mjeseca učinila najpoznatijim u ovom dijelu svijeta.

Niko, a posebno ne oni građani koji žele da žive i rade u Nikšiću, nije protiv rekonstrukcije Trga Slobode, kao i što nijesmo protiv bilo kojeg drugog infrastrukturnog projekta čijom će se efikasnom realizacijom unaprijediti kvalitet životne sredine.  Zbog toga je skandalozno da nije bilo javne rasprave za projekat rekonstrukcije, jer sjajne ideje koje smo dobili sa svih strana svijeta, mogle su biti razmotrene i usvojene. Mi nijesmo protivnici razvoja grada.

Ali jesmo protiv jednostranih odluka. Jesmo protiv nepoštovanja Ustava. Jesmo protiv nepoštovanja Arhuske konvencije i nepoštovanja Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata. Jesmo protiv bahatog ignorantskog ponašanja lokalnih funkcionera. Jesmo protiv bespotrebne sječe višedecenijskih drvoreda lipa. Jesmo protiv sječe mladih sadnica lipe, zasađenih prethodnih godina na Trgu Slobode.

Lipama je mjesto na Trgu Slobode. Jer sloboda još uvijek živi u Nikšiću.

A Nikšić, ko i Nikšićani.  Pamti i bolja i gora vremena.

Bolja čekamo zajedno. Jer zajedno možemo sve.

ZOV NIKŠIĆKIH LIPA

,,Ko mlad svat se ovo jutro kitim, pahulje žute sa grana sipe,

pa ne znam dal je proljeće il ti, kad nikšićke zamirišu lipe. “

Dragan Radulović /Miki Vukićević

Teško je suzbiti emocije kada spoznate opravdanost sumnje da vašim gradom upravljaju ljudi bez vizije, bez etike, bez poštovanja, bez straha od odgovornosti pred sadašnjim i budućim pokoljenjima. Bez ljubavi prema svetinji koja im je povjerena na čuvanje. Jer Nikšić, za nas koji ga iskreno volimo, jeste svetinja. Kao što bi i svaki dom trebao biti za one koji žive u njemu.

Nekad industrijski, univerzitetski, kulturni centar ovog dijela Balkana, teritorijalno najveća opština u regionu, Nikšić je iz tranzicionog perioda izašao kao ubjedljivo najveći gubitnik, osiromašen, devastiran, ponižen…

Dovoljno je prošetati gradom pa shvatiti koliko je u slučaju Nikšića tačna ona tvrdnja da aktuelna vlast nije bila sposobna ni okrečiti ono što se posle drugog svjetskog rata izgradilo. Sivilo oštećenih fasada, zapušteni  i napušteni objekti, polomljeni mobiliraj,  uzurpiran prostor, sve to ukupno daje jedan mučan osjećaj onima koji pamte nekadašnji Nikšić, uređen i svjež, otmen i perspektivan.

Na moju radost ili nažalost,  iz djetinjstva pamtim neke srećne dane, vrijeme kada se Nikšić razvijao i kada je postojala vizija.  Gdje je pritom bilo mjesta za sve one koji žele da budu uključeni u društveni život i proces donošenja odluka.  Nikšić je tada bio pravi otvoreni grad. Grad ponos svih svojih građana.

Isto tako svjedok sam različitih promašaja lokalne uprave, koja nikako da potisne svoj rušilački poriv, koji je počeo od OŠ ,,Olga Golović“, koja je srušena da bi se gradio betonski monstrum Dom revolucije, koji je na svaki način bio poguban za Nikšić. U poslednjih deceniju, srušena je i zrgrada čuvenog nikšićkog pozorišta, sa bioskopom, takozvanom malom salom, Dom Vojske, gradska tržnica, gradske česme…

O načinu rekonsktrukcije gradskih saobraćajnica koje su prekopavane desetinama puta iz različitih razloga, često uz oštećena na komunalnoj infrastrukturi, čime je građanima otežavan život , sigurno je da će jednom, kada i Nikšić dođe na red državnog tužilaštva, biti više riječi.

Bilo je tu još rušilačkih planova, poput rekonstrukcije dijela ulice Ivana Milutinovića, gdje je bilo planirano proširenje saobraćajnice, uklanjanje drvoreda višedecenijskih stabala lipe, skraćivanje trotoara, koji je zahvaljujući odgovornim građanima osujećen. Ljubav prema nikšićkim lipama, svim uspomenama i tajnama koje one sigurno čuvaju, svim prvim poljupcima ispod njihovih bujnih krošnji, bile su tada nešto što je nadjačalo sve različitosti. Partijske i druge podjele. Lične sujete i netrpeljivosti.

Pokazali smo da su drvoredi lipa u urabanom jezgru grada nešto što je neraskidivi dio nas. Dokazali smo da shvatamo da je riječ o životu. I da nijesmo spremni dozvoliti da neko tek tako okonča život našim lipama. Da nijesmo od betona već od emocija i solidarnosti. Da smo Nikšićani.

Ono što bi sada svima nama koji volimo Nikšić, moralo biti u fokusu jeste plan rekonstrukcije centralnog gradskog trga – Trga Slobode, gdje se između ostalog namjerava uklanjanje drvoreda višedecenijskih lipa, simbola grada i postavljanje otvorenih barova, čime bi se u potpunosti izmjenila namjena tog prostora i nesporno negativno uticalo na kvalitet života i životne sredine u ubranom jezgru grada.

I dok ideja popločavanja Trga Slobode autohtonim nikšičkim kamenom, ima višestruko zanimljiv aspekt, potpuno je suludo razmišljati o uklanjanju drvoreda višedecenijskih stabala lipe, koje imaju nesporno ekološki i kulturološki značaj i koje je moguće sačuvati i uklopiti u ambijent. Isto tako neshvatljivo je da se razmišlja o postavljanju otvorenih barova na potezu koji bi morao biti oplemenjen novim zelenim površinama, parkovskim mobilirajom, pa ako hoćete i novim kulturološkim sadržajem. Trg Slobode zaslužuje nove lipe i još jedan spomenik onima koji su svoj život dali ili posvetili Nikšiću. I to od autohtonog materijala koji može da simbolizuje od čega su oni bili satkani. Čitava plejada znamenitih građana poput Dragana Radulovića, zaslužuje da im se oda čast na takav način.

Jasno je da se druženjem sa biznismenima koji su tranzicioni period iskoristili da postanu ,,ugledni“ može samo razgovarati o projektima poput otvorenih barova, ali ponekad bi bilo korisno i prošetati gradom, popričati sa onima koji su svoj život posvetili izgradnji Nikšića. Naročito onima kojima je samo preostalo da šetaju nikšićkim korzom i odmore na nekoj od klupa i u hladu lipa.

Nadam se da će aktuelna garnitura lokalne uprave shvatiti pouku i odustati od suludih ideja.

Ne dirajte nam lipe.

,,Kao plave pjesme zore sviću, pod lipom te čekam u Nikšiću.”