Obilježavajući još jedan Svjetski dan zaštite životne sredine u prvoj ekološkoj državi na svijetu, sa istim starim globalnim i lokalnim problemima i njihovim novijim i snažnijim posledicama, stičem utisak da je sva naša priča oko razvijanja ekološke svijesti pojedinca neodrživa.
Konkretan primjer su obala i korito rijeke Bistrice, najzagađenijeg vodotoka u Nikšiću, koja cijelim svojim tokom, od 5,7 km, trpi zagađenja visokog stepena. Kao da nije dovoljno opasno što se u ovu rječicu, koja protiče užim djelom grada, izlivaju otpadne vode pivare ,,Trebjesa“, sa svojim specifičnim zagađenjima, obzirom na hemijske supstance koje se koriste u proizvodnji, otpadne vode mljekare ,,Nika“, dio otpadnih voda Željezare, odvodi kanalizacije iz domaćinstava, što je njeno korito pomjereno zbog izgradnje proizvodnih kapaciteta fabrike za proizvodnju betonskih elemenata i blokova ,,Koprivica“, pa se, zajedničkom ,,zaslugom“ mještana i inspekcijskih organa, uz to u njoj i na njenim obalama, može naći i životinjski otpad, medicinski otpad, otpadna motorna ulja, elektronski otpad, rastvori nepoznatog sastava, kadmijumske baterije…
Krici galebova koji slijeću na odbačenu životinjsku kožu, u podnožju Gordinog mosta, podsjećaju na scene iz horor filmova i čak i kod ljudi, koji su navikli na neprijatna iznenađenja na terenu, izaziva osjećaj nelagodnosti. Da li o njenom porijeklu nešto znaju vlasnici ,,firme“ koja se bavi otkupom životinjskih koža, mi ne možemo znati, ali bi to svakako bio jedan od pravaca koje bi nadležne inspekcijske službe trebalo da ispitaju? Zar nije održiva teorija da bačena koža nije zadovoljila ,,standarde“ za otkup pa je nezadovoljni vlasnik riješio da je se otarasi tako što je bacio u rijeku? I uz to uštedi na troškovima prevoza do deponije Mislov do, na Budošu. Ukoliko je nekom dozvoljeno da legalno vrši otkup, zar ne bi morao imati osnovne podatke svojih klijenata i biti obavezan da sarađuje sa nadležnim inspekcijama, čuvajući sopstvene interese?
Čovjek kao s(a)vjesno biće ne bi trebao ugrožavati okruženje u kom živi, pogotovo što to izaziva negativne posledice po njega samog. Ali (ne)čovjek to ipak radi. Razlika između savjesnog ponašanja i potkazivanja, čak i našim prostorima, trebala bi biti očigledna, s obzirom da živimo u 21-om vijeku i pretendujemo da prihvatimo običaje iz razvijenih zemalja. Građanska odgovornost i opasnost od potencijalnih epidemija morala bi suzbiti malograđanski strah od etiketiranja ,,špijuna“ i prećutnog prezira okruženja. Realno, mentalitet našeg naroda, makar u projektima čiji je cilj zaštita i unapređenje životne sredine, mora se posmatrati kao očekivana poteškoća, pa shodno tome potrebno je pronaći i odgovarajuće mehanizme za prevazilaženje ovog problema.
Ne pretendujući da se bavim ,,ekologijom uma“ predložiću da razvoj ekološke svijesti preformulišemo kao buđenje savjesti i stvaranje lične odgovornosti kod pojedinca, kroz direktan razgovor i rad na terenu. Ovaj način animiranja građana, već godinama, koriste i političke partije koje imaju najuspješnije izborne rezultate, što potvrđuje njegovu efikasnost. Preduslov za ovakvo djelovanje je razvijena infrastruktura i zadovoljavajući kapacitet nevladinih organizacija koje djeluju na polju zaštite i unapređenja životne sredine u Crnoj Gori, što trenutno nije slučaj. Umrežavanjem zelenih nevladinih organizacija, postavljanjem zajedničkih ciljeva, spovođenjem zajedničkih kampanja i održivim planiranjem aktivnosti, stekli bi se neophodni uslovi za jačanje uticaja civilnog sektora, što bi dalje rezultiralo unapređenjem ukupnog stanja životne sredine. Drugim riječima, dok građani ne shvate važnost očuvane životne sredine a nadležne institucije ne počnu sa efikasnom primjenom zakonskih odredbi, svi napori koje grupa entuzijasta ulaže na ovom polju neće donijeti željene rezultate. Naravno, socijalni mir će i dalje biti važniji nego zdrava životna sredina i održiv razvoj, u prvoj ekološkoj državi na svijetu.
Do tada, sa žaljenjem moram konstatovati da je priča o Bistrici, i priča o Zeti, Gračanici, nikšićkim akumulacijama Krupačkom i Slanom jezeru, rijekama Morači, Sitnici, Cijevni, Bojani, Skadarskom jezeru, Jadranskom moru i gotovo svim vodenim resursima u Crnoj Gori.
I sve one slute na tužan kraj.
Pisanje niz vjetar 