,,…Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na projekte namijenjene odbrani, otklanjanju posljedica elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa.”
(Zakon o procjeni uticaja na životnu sredinu, Član 3)
Da mi je neko prije samo godinu dana pomenuo da će se u kampanji o pristupanju NATO -u kao ,,kec iz rukava” izvući i ekologija ne bih bio sklon da vjerujem da će se baš toliko daleko ići. Međutim, svjedoci smo da je upravo aktuelna teorija da će članstvom u NATO stanje životne sredine biti unaprijeđeno. Obrazloženje – mogućnost dobijanja sredstava iz naučnih programa NATO i razvijanje mehanizama ublažavanja eventualnih posledica prirodnih kastrofa. Takođe se ističe se i da se u NATO koriste goriva sa minimalnim stepenom zagađanja, te da se velika pažnja poklanja očuvanju vodenih resursa. Ono što me u ovom obrazloženju prosto tjera da prokomentarišem, pored mogućnosti dobijanja sredstava za unapređenje stanja životne sredine iz mnogih drugih fondova i izvora (ne samo iz IPA) i profesionalnog stava da je za životnu sredinu mnogo sigurnije da vojni kontigenti ne prolaze našom teritorijom (tlo, vazduh, voda) bez obzira na vrstu goriva i mjere zaštite koje koriste, jeste neoboriva činjenica da je kod nas trenutno antropogeni faktor mnogo veći izvor rizika od prirodnih katastrofa. Konkretni primjeri neplanske gradnje i divljih deponija u gotovo svim opštinama u Crnoj Gori, devastiranje morske obale, sječa šume kroz teritoriju nacionalnog parka ,,Durmitor” koja je na listi UNESCO, zagađivanje vodotoka, pa i nedavni slučajevi fizičkog napada na inspektora uređenja prostora i odbačenog oružja nepoznate istorije pronađenog u kontejneru u Podgorici, trebalo bi da potvrde moju teoriju, ali i da ukažu na neophodnost zaokreta u dosadašnjem odnosu prema životnoj sredini. Sklon sam ubjeđenju da će podjela nadležnosti, sigurno biti jedna od poteškoća koja će i novi model, Ministarstvo uređenja prostora i zaštite životne sredine, dovesti u brojna iskušenja. Naročito u djelu održivog razvoja. Kako ne bih rizikovao da izgubim nit priče i pokušao da povežem navedene podatke, ovdje ću podvući crtu i vratiti se na povezanost vojnih projekata (pa i NATO) i zaštite životne sredine.
Naime, pošto se u Članu 3, Zakona o procjeni uticaja na životnu sredinu, navodi da njegove odredbe ne važe za projekte odbrane, nadam se da nijesam jedini koji vidi mogućnost zloupotrebe ovog povlašćenog položaja. Zar ne bi trebalo da smo svi isti pred zakonom, bilo da je riječ o pojedincima ili institucijama? Pogotovo što ne znamo šta se tačno podrazumijeva pod pojmom projekti odbrane(!?). Praksa je da se u zakonskoj legistlatiti objasne pojmovi koji se koriste, odnosno daju njihove definicije. Nadam se da ćemo uskoro saznati šta se tačno podrazumijeva pod pojmom projekti odbrane. Do tada, bojim se, neću moći prevazići nelagodnost koju osjećam još od vremena kada se, pod projektom odbrane, pokušalo, srećom neuspješno, sa uništavanjem viška naoružanja u Borovim brdima, što je, opet po meni, više ličilo na ugrožavanje bezbijednosti mještana i njihove imovine.
Kako je demilitarizacija programsko opredjeljenje gotovo svih zelenih nevladinih organizacija u svijetu, vjerujem da organizacije civilnog društva koje se bave zaštitom i unapređenjem životne sredine u Crnoj Gori ne bi trebalo da posebno favorizuju bilo koji vid vojnih organizacija ili formacija (pa i NATO) ali i da moramo biti spremni da se upoznamo sa mogućnostima eventualne saradnje na polju zaštite životne sredine. Zahvaljujući kolegama iz Alfa centra ekološki aktivsti imaju priliku da saznaju ekološke programe NATO i da razgovaraju na tu temu, što znači da su zelene nevladine organizacije bitan faktor u zemljama koje čine ovaj vojno-politički savez. A možda i neželjen protivnik? Ono što brine, i što će se nadam se promijeniti, je da ne znamo ništa o ekološkim programima vojske Crne Gore, čak ni da li postoje.
Više puta sam se uvjerio da ljudski um brzo zaboravlja, neprijatelji i saveznici naprasno zamjenjuju uloge, a istoriju (i strateška dokumenta) uvijek pišu i tumače pobjednici, što je Orvel izuzetno dočarao u svojoj kultnoj knjizi ,,1984”.
Stoga smatram da je, bez obzira na procese evropskih i evroatlanskih integracija, u kojima se Crna Gora trenutno nalazi, neophodno obezbijediti efikasnu primjenu zakona, uz adekvatan monitoring, kako bismo zaštitili i sačuvali naš dio planete. Ako postojeće inspekcijske službe ne mogu obezbijediti implementaciju postojećih, zakona možda bi trebalo razmisliti o davanju nadležnosti vojsci i uvesti novo Ministarstvo odbrane i zaštite životne sredine. Ubjeđen sam da bi u tom slučaju ugrožene lokacije mogle biti nadgledane i obezbijeđene na zadovoljavajući način a fizički napadi na ovlašćena lica bili u domenu teorije.
Problem koji se teže može sanirati je odgovor prirode. Ona tako lako ne zaboravlja zločine nad njom, na šta upućuje i zaključak čuvenog ruskog filosofa Nikolaja Berđajeva: ,,Priroda se sveti čovjeku umirući.”
Kako bi završili u malo vedrijem tonu, konstatovaću da je na čovjeku da pokuša ispraviti greške. A za to je potreban veliki broj ,,ratnika planete”.
Pisanje niz vjetar 