SIVI DOM

,,Kada sva drveća budu posječena, kada sve životinje budu polovljene, kada sve vode budu zagađene, kada sav vazduh ne bude siguran za udisanje, samo tada ćete shvatiti da se novac ne može jesti.“

(Proročanstvo indijanskog Kiri naroda)

Prošlo je punih 18 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državom i izborom održivog razvoja kao pravca kom će se težiti. Ipak nekima kao da još uvijek nije jasno šta se pod tim podrazumijeva. A mnogi ekologiju i ekonomiju ne doživljavaju kao povezane. Čak nasuprot.

Još kada se u cijelu priču uključe mediji i nevladine organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, a koje su u međuvremenu i u međunarodnim okvirima postale prepoznatljiv akter u ovoj oblasti, kao po nepisanom pravilu zaplet uvjek postaje (melo)dramatičan, a tenzije rastu u svim segmentima društva. Raspleti, u raznim varijantama. Od teorija zavjere do potcjenivanja. Istina kao da je nevidljiva i nedokučiva. Negdje daleko na horizontu.

Nabrekli ekološki problemi, koji su dodatno narasli u sivom vremenu ratova i tranzicije, uporno tovljeni zabludom o trenutnom socijalnom miru i prećutnim odobravanjem nepoštovanja važećih zakona, ukoliko se konačno ne počnu rešavati, na zaista najbolji način, mogu doživjeti sudbinu prepuvanog balona. Izraz ,,ekološka bomba“ trebao bi da djeluje opominjujuće na svakog kome su u funkciji male sive ćelije. Pogotovo u vrijeme globalne ekonomske krize.

Pošto je ekologija  nauka o domu, a ekonomija nauka o upravljanju istim, ne treba se baviti ekologijum uma da bi se shvatilo da ukoliko nema doma njim se ne može ni upravljati. Niti se u borbi protiv globalnog zagrijavanja, kao akcioni plan može prodavati magla, bez obzira što je i to klimatska pojava.

Na žalost, u prvoj ekološkoj državi na svijetu u javnosti je još uvijek prisutna teorija da se zeleni pokreti zalažu za zatvaranje fabrika, konzerviranje prirodnih resursa… Drugim rječima ekolozi se tretiraju kao kočnica razvoja. A ponekad i kao pitbulovi koje treba nahuškati.  Pitanje je samo situacije. I interesa.

Priča ljudi i institucija koje se bave zaštitom životne sredine je potpuno drugačija. Ali da bi istina izašla na vidjelo mora se i slušati šta mi govorimo. Visok stepen društvene odgovornosti i prag tolerancije, često nas postavlja u Sizifovu ulogu. Sva naša ukazivanja na zakonske okvire, mogućnost alternativnih rešenja i briga o zdravlju ljudi i očuvanju životne sredine, interesima budućih generacija, ekonomskoj isplatljivosti ekoloških standarda,  neophodnosti saradnje svih institucija, kao da ne dopiru do onih čiji se interes zastupa. Dovoljna je samo jedna izjava iza koje ne stoji nijedna institucija, što dovoljno govori o njenoj validnosti, već često samo sujeta i da svi argumenti koje ekološki aktivisti iznose budu odbačeni kao neosnovani, netačni, neprihvatljivi… Ili, ono što najviše boli, jednostavno se pređe preko njih. Mi pričamo, branimo interese svih, pogotovo radnika u industrijskim zagađivačima, a svima se vraća tako što i dalje živimo u zagađenoj životnoj sredini.

A zašto? E taj odgovor ćete morati pronaći negdje u vama. Rasčistiti sami sa sobom i donijeti odluku gdje želite da živite. U sivom ili zelenom domu?

Na građanskom protestu u Nikšiću, koji je imao za cilj ubrzavanje postavljanja sistema za odprašivanje gasova u Željezari, neko me pitao zašto niko ne drži govore, dok su se sa razglasa čuli stihovi iz kultne serije ,,Sivi dom“: ,,Sve što želim u ovom trenutku idi, idi iz života moga…“. Kao da ljudima nije jasno šta se dešava i zašto su izašli na ulicu. Kao da živimo nečiji tuđi život. Kao da će neko drugi rješiti naše probleme.

Ulaganje u ekološke standarde i očuvanje životne sredine sigurno donosi veći profit, daje bolju sliku potrošačima i javnosti, pozitivno utiče na konkurentnost, i što je najvažnije radnicima daje garant da će radiiti i dalje.

O ljudskim pravima, Ustavu, zakonima, krivičnim prijavama, ekološkom kriminalu, ovaj put ni riječ.

Informacije su dostupne svima koiji žele da saznaju pravu istinu. Izbor je opet na Vama.

Naš se zna. Život u zdravom okruženju.