,,Nikada ne sumnjaj da mala grupa misaonih i posvećenih ljudi može promijeniti svijet. Zaista, tako je jedino uvijek i bilo.“
Margaret Mead
Gledajući promotivni spot Nacionalne turističke organizacije o Crnoj Gori, koji sve gledaoce, pa i autora ovih redova, oduševljava divljom ljepotom ekološke države, a i prirodnom moje sugrađanke, jednostavno mi je zaparalo uši kada sam čuo propratni slogan ,,Udahni duboko“.
Nemajući namjeru da se mješam u umjetničku slobodu, ne mogu a da ne primjetim da ovaj slogan može da se tumači i kao sarkazam, pogotovo u sredinima, kao što je i ona u kojoj živim, gdje je kvalitet vazduha daleko od toga da se može preporučiti turistima. Čak naprotiv. Daleko bi bilo prikladnije (i istinitije) reći: ,,Diši ako moraš“.
Vjerovatno ćete pomisliti da će ovo opet, po ko zna koji put, biti tekst o Željezari, KAP-u, ili nekom od drugih industrijskih zagađivača, koji su svakako najveći krivci za loš kvalitet vazduha u sredinama u kojima posluju. Još kada vidite potpis autora!
Ipak, pokušaću da vas iznenadim, ne zato što se stanje sa aerozagađenjem od strane industrijskih zagađivača riješilo, već kako bih skrenuo pažnju na još jedan izvor za koga dio krivice pada i na veliki broj građana.
Možda neko i sluti o čemu je riječ. Naravno, o mobilnim, ali ne telefonima, iako i oni zbog nejonizujućeg zračenja predstavljaju sve veću opasnost, već zagađivačima.
Sam podatak da u Podgorici ima preko 80.000, u Nikšiću oko 28.000 automobila, da velika većina njih troši gorivo koje daleko od toga da ispunjava ekološke standarde, a značajan broj ne bi prošao ni adekvatan tehnički pregled, i onome ko se ne razumije mnogo u štetnost gasova koji se ispuštaju trebalo bi da djeluje zabrinjavajuće.
Neću vas ,,smarati“ o propisima iz EU, gasovima sa efektom staklene bašte, pah-ovima, posledicama po ljudsko zdravlje, uzurpiranju trotoara…
Samo se glasno zapitajmo da li je moguće da vjerujemo da je džip ekološko prevozno sredstvo i da su ,,nabudžene“ mašine u skladu sa potrebama urbanog života?
Želim da vjerujem da većina vas ima mišljenje kao i ja. Pitanje je da li imamo volje da ličnim primjerom napravimo zaokret u dosadašnjoj praksi?
Kako ne bismo ostali samo na vazduhu, a da ne pomenemo i vodu i tlo, u kontekstu zagađenja od strane automobila, napomenuću da se samo u ova dva grada generiše preko 500.000 litara otpadnog motornog ulja. Ako znamo da se ono, u najvećoj mjeri, nepravilno odlaže, te da sadrži hemijska jedinjenja koja zagađuju vodu i zemljište, a da kantice sa ostacima nerijekto završe u rjekama i jezerima, da 1 litar starog motornog ulja može zagaditi do 1 milion litara vode, ne treba biti ekspert da se shvati o kakvom je problemu riječ.
Ni ovdje neću tumačiti akcione planove za pravilno upravljanje otpadnim motornim uljima, mogućnost reciklaže, otvaranje novih radnih mjesta…
Možda ste se zapitali pa o čemu je zapravo riječ?
Moj cilj je da se, nakon čitanja ovog teksta, bar neko od vas duboko zamisli, prije nego što startuje svoj automobil za relaciju na kojoj može da ode i pješaka. Ili biciklom.
Ukoliko i uzdahnete prije nego što bacite kanticu od motornog ulja na mjesto koje nije rijeka ili jezero, na pravom smo putu.
Za početak i to je značajno.
Samo nemojte pomisliti da Vaš primjer ne znači ništa. Letargija ubija.
Pisanje niz vjetar 