EKOEVROSKEPTICIZAM

,,…Pravila, pravila da bi me udavila ili kičmu savila i skroz ošašavila,

neka glupa pravila u crno me zavila…“

Riblja Čorba

Nešto što je zajedničko u svim zemljama regiona, koje su u procesu evropskih integracija, jeste utisak u javnosti da se zakoni usvajaju zbog nekog drugog. Ili, preformulisaću, da bi se zadovoljila forma i institucije Evropske Unije.

Zaštita životne sredine, kao jedna od najvažnijih i najsenzibilnijih oblasti u cijelom procesu,  naročito je podložna olakom shvatanju u gotovo svim segmentima društva. To potvrđuje značajan broj usvojenih zakonskih akata, ratifikovanih direktiva i konvencija i urađenih strateških dokumenata, koji umjesto da unaprijede postojeće neodrživo stanje, kupe prašinu na različitim mjestima i neopravdavaju pozamašne budžete, u najvećoj mjeri potrošene na dizajn i štampu na recikliranom papiru ili na promocije, sa verzijama na engleskom jeziku i mondenskim zakuskama. Veliku krivicu za ovakvo stanje snosi i civilno društvo koje nerijekto svojom inertnošću daje legitimitet neodrživim dokumentima. Neki predstavnici trećeg sektora služe kao ,,ukras“ na prijemima za strane diplomate ili delegacijama koje imaju za cilj promovisanje transparentnosti i dobre saradnje sa nadležnim institucijama. Pojedinci igraju i dvostruku ulogu, vrše visoke funkcije u državnim organima, a imaju i ,,svoje“ NVO preko kojih dobijaju sredstva iz fondova EU. Prava zemlja čuda.

Da se ne bi stekao pogrešan utisak, ovaj tekst nije namijenjen promovisanju konflikta interesa ili kako se to kod nas kaže ,,snalažljivosti“, već upravo ukazivanju na ,,rupe“ koje postoje i u pravilima EU i primjerima pogrešne prakse. Čisto da ne mislimo da je tamo sve o.k.

Kako je kod nas trenutno aktuelna priča o energiji i energetskoj efikasnosti, pokušaću da kontradiktornim primjerima iz EU ukažem na mogućnost da Crna Gora kao ustavom opredjeljena ekološka država, može da postane primjer drugim, trenutno razvijenijim zemljama a ne da dovijeka tražimo da nas neko drugi uči.

Krenimo sa običnim sijalicama koje će u EU biti uskoro zakonom zabranjene za upotrebu.  Umjesto prevaziđenih u praksu su uvedene ,,ekološke“, koje imaju u svom sastavu živu (!), pa će veći problem biti sa njihovim rashodovanjem, obzirom da je riječ o opasnom otpadu, nego što se pretpostavljalo. O koštanju tog procesa nema zvaničnih podataka. Vrlo je moguće da ova odluka ne bude imala očekivane rezultate, a kontraefekat je nezadovoljstvo građana, kao i obezvrijeđivanje prefiksa ,,eko“ koji se sve više zloupotrebljava i kod nas.

Sa sijalica prelazimo na javna preduzeća za elektrodistribuciju koja su širom EU bila privatizovana, što se pokazalo kao loš poslovni potez, pa sada mnogi gradovi i regije pokušavaju povratiti većinsko vlasništvo, što je najizraženije u Njemačkoj. Da li je riječ o spoznavanju da je neprihvatljivo ići protiv interesa sopstvenih birača i ,,proćerdati“ siguran izvor prihoda (i moći) ili o jednostavnom proračunu da je jeftinije za same zajednice da elektrodistribucija bude u njihovom vlasništvu, nije mnogo važno. Sve se svodi na to da ne treba privatizovati sve i po svaku cijenu. Naročito kada je riječ o prirodnim resursima.

Ne postoji savršen društveni sistem i upravo zato moramo štititi životnu sredinu zbog sebe, odluke o korišćenju prirodnih dobara dobro izvagati i voditi računa o svim detaljima.

Pa čak i o tome, ma koliko nekome bilo smiješno, kako će eventualna izgradnja hidroelektrana na Morači uticati ne samo na ribe i ptice, već i na na obrt novca, zaradu vlasnika ugostiteljskih objekata koji na meniju imaju domaće specijalitete (i riblju čorbu), ribara i kvalitet života lokalnog stanovništva. I to u prekograničnom kontekstu (!). Ozbiljna kalkulacija, ozbiljne Vlade, podrazumijeva sve segmente i dugoročne analize. Svaka potencijalna dobit može da ima veću vrijednost nego što se naslućuje. Isto tako gubici mogu biti  mnogo viši nego što se na prvi pogled čini.

Siguran sam da bi mnogima ,,zastala kost u grlu“ kada bi stavili na papir sve benefite kojih se odričemo zarad zadovoljavanja interesa malog broja pojedinaca ili ega još manje grupe eksperata.

Davno je rečeno da se ,,ne cijeni ono što se ima, već ono što se izgubi“.

Nemojmo imati iluzije da će neko drugi više brinuti o našim interesima od nas samih.

Kada se brane jednom izgrade, ni Dejvid Koperfild ih neće moći ukloniti.

Biće vidljive svima i iz svih perspektiva. Pa i iz ptičje, za koje takođe postoji direktiva. Međunarodnog karaktera. Mada kod nas se više brane interesi ,,bizmismena“ sa ,,ptičjim“ prezimenima. A to bi trebalo da je jednako nezamislivo i u EU  i u svakoj normalnoj sredini..

Bojim se da i pored rođenjem naslijeđene mudrosti (i bez genetski modifikovane hrane), građani ekološke države u nedogled nastavljaju da uče na sopstvenim greškama. Sve dok ne počnemo da poštujemo prirodne resurse kao najvredniju imovinu, koju treba ostaviti na korišćenje i potomcima, punićemo tuđe džepove i prazniti obezvrijeđena naselja i gradove.

Bez obzira na Evropsku Uniju, NATO ili neki novi strateški cilj.

Možda da svi preselimo u Podgoricu?!