PREKARDAŠILO

,,…Polako komšije, ne može samo da se uđe, da se ruši tuđe, lepo sam im rekao…“

Đorđe Balašević

Sa nevjericom čitam odgovore na zvanične dopise poslate u vezi sporne sječe preko 100 stabala, najviše bora, koje su izvršili radnici Elektroprivrede Crne Gore u zaštićenom prirodnom predjelu Trebjesa. Jedni tvrde da je lokalna uprava dala saglasnost preko svog ,,resornog opštinskog organa“, drugi obavještavaju da nijesu nadležni, dok Služba za zaštitu životne sredine koja bi po svojim nadležnostima trebala da bude taj ,,resorni organ“, naročito pošto je riječ o zaštićenom prirodnom predjelu, a koja je i ovaj put pokazala izuzetnu efikasnost i transparentnost, saopštava da nije dala dozvolu za sječu šume u Trebjesi, te da za tako nešto treba da se ispuni zakonom propisana procedura.

Legistlativa iz oblasti zaštite životne sredine, Zakon o zaštiti prirode, Zakon o životnoj sredini, te Odluka o stavljanju pod zaštitu Trebjese kao posebnog prirodnog predjela, jasna je po pitanju intervencija u zaštićenim područjima. Tako se u odluci koju je donio lokalni parlament, između ostalog, kaže da je zabranjena ,,promjena namjene površina, izvođenje investicionih radova koji nijesu u funkciji očuvanja i unapređivanja zaštićenog područja, uništavanje i ugrožavanje postojećeg biljnog i životinjskog fonda“.

Očigledno je, što se može utvrditi obilaskom i snimanjem terena, da se sporna sječa bez saglasnosti Službe za zaštitu životne sredine može tumačiti kao prekršaj, te da se, bez obzira na pozivanje da je izvršena iz bezbjedonosnih razloga, kršenje procedure mora adekvatno sankcionisati. Takođe, potrebno je utvrditi i da li neko iz lokalne uprave eventualno zloupotrijebio službeni položaj i na neki način dao zeleno svijetlo za ,,meračenje“ šegama po Trebjesi, pošto se bez urađenog elaborata o procjeni uticaja na životnu sredinu i prisustva stručnih osoba iz relevantnih institucija kakav je npr. Zavod za zaštitu prirode, ugrožava biodiverzitet u zaštićenom prirodnom predjelu i ne može se govoriti o profesionalnoj intervenciji.

Borba za poštovanje usvojenih zakona i efikasnu primjenu kaznenih mjera na terenu, nešto je u što se mora uključiti cjelokupno društvo, ukoliko imamo namjeru da svojim potomcima sačuvamo pravo na život i rad u očuvanom prostoru. Prostorno planiranje i održivi razvoj, podrazumijevaju poštovanje procedura i usvojenih zakonskih normativa, ali izgleda da se i o ovim činjenicama moraju svakodnevno podsjećati oni koji bi trebalo da budu garant očuvanja interesa građana. Takođe i indisponirani građani, koji kako se čini, sem rijetkih izuzetaka, priču o pravima u oblasti zaštite životne sredine doživljavaju kao dodatni teret. Većina misli da za očuvanje životne sredine treba da se postaraju nevladine orgnizacije, kojima neko daje pare za to. A neki misle da su interesi budućih generacija, manje bitni od sopstvene koristi, te da će naši potomci moći da isprave greške koje mi učinimo. Vjerovatno isto kao što smo i mi kadri ispraviti promašaje učinjene u prethodnim vremenima!?

Odluka o zaštiti nekog prirodnog predjela trebala bi da reflektuje interes zajednice da sačuva Bogom dato bogatsvo, čija valorizacija donosi dugoročnu korist. Kako stvari stoje, kod nas se ispostavlja da se zaštita prirode doživljava kao omča oko vrata. Makar onima koji  iniciraju i usvajaju zakonske akte u ovoj oblasti. Valjda zato protivnici ideje ekološke države i kažu da je prvo trebalo iskoristiti maksimalno prirodne resurse pa onda pričati o ekologiji. Samo ostaje nejasno kakva bi bila ekonomska korist za građane?

Decentalizacija nadležnosti u oblasti životne sredine nešto je na čemu se insistira i u toku procesa evropskih integracija. I svi mi iz civilnog društva se borimo da lokalna vlast dobije veće nadležnosti, kako bi i lokalne zajednice imale veće koristi od priodnih resursa kojima raspolažu. Međutim, kako se u spornim slučajevima ispostavlja, kada dođe do momenta procesuiranja prekršioca zakona iz oblasti životne sredine, jedva se dočeka da se nadležnost prebaci na državne institucije. Izgleda da je saglasnost oko sječe stabala nešto što izaziva nesaglasnost i u organima lokalne samouprave. A tek nadležnost oko procesuiranja onih za koje se eventualno dokaže da su zloupotrijebili službeni položaj, te podaci o broju pokrenutih disciplinskih postupaka i izrečenim kaznenim mjerama u oblasti zaštite životne sredine? Tako i u slučaju sporne sječe šuma u zaštićenom prirodnom predjelu Trebjesa. Sve su prilike da će morati da se uključi Agencija za zaštitu životne sredine, odnosno Ekološka inspekcija, kako bi se utvrdile činjenice i povukli zakonski potezi. Centralizacija decentrlizacije, moglo bi se reći.

Arhuska konvencija garantuje građanima pravo na pristup informacijama, učešće u odlučivanju i pravnu zaštitu po pitanjima životne sredine. Upravo zato je i treba koristiti i ne dozvoliti da se bilo ko prema zaštićenim prirodnim vrijednostima ophodi van zakonskih okvira. Takođe, ni u urbanim zonama ne može se vršiti sječa stabala bez odobrenja nadležnih institucija i poštovanja propisa. Pa kada se desi da vam u komšiliku, bez saglasnosti nadležnog organa, posjeku omiljeno drvo ili više njih, znajte da imate zakonske mogućnosti da procesuirate one koji su to uradili.

,,Ne lomite mi bagrenje…“

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s