I
Legalitas regnorum fundamentum. – Zakonitost je temelj države.
Prije tačno 20 godina poslanici Skupštine Republike Crne Gore na Žabljaku jednoglasno su usvojili deklaraciju kojom smo postali ekološka država. Tim činom Crna Gora je bez obzira na kasnija ratna dešavanja, predugi tranzicioni period, NATO bombardovanje, ostvarivanje nezavisnosti, evropske integracije, propale privatizacije, ruske investitore, NATO kampanju, globalnu ekonomsku krizu, sebi dala jedinstvenu nacionalnu prepoznatljivost.
Uvrštavanjem ove kategorije u Ustav, donošenjem čitavog seta zakona iz oblasti zaštite životne sredine i ratifikovanjem velikog broja međunarodnih ugovora, te osnivanjem Agencije za zaštitu životne sredine, stvorene su i pretpostavke da se počne sa aktivnostima za ostvarivanje željenog cilja. Možda i jedine ideje koja je imala opšti konsenzus u inače tradicionalno podijeljenom crnogorskom društvu. A sigurno jedne od rijetkih, koja štiti javni i interes budućih generacija.
Međutim, kako to obično kod nas biva usvojeni zakoni se ne primjenjuju pod uvrijedljivim izgovorom da za to ne postoji odgovarajuća infrastruktura!? Podjela nadležnosti ne dozvoljava ni rijetkim koji bi željeli da rade svoj posao, da to suštinski i učine. A što je najgore za sve pobrojano niko ne snosi odgovornost. Kao da očekujemo da će se višedecenijska praksa beskompromisnog devastiranja najvrijednijih prirodnih resursa iskorijeniti sama od sebe.
Pošto su zakoni koji se tiču oblasti životne sredine kod nas, makar do danas, očigledno mrtvo slovo na papiru, sa pravom se može tvrditi da se ekološka država opire na veoma ,,klimavim“ nogama. I ukoliko se uskoro ne promijeni situacija, pitanje je trenutka kada će doživjeti sudbinu kule od karata.
II
Sine lege autem poena conscientia est. – Кada nema zakona, kazna je savjest.
Ideja ekološke države iako najbolji produkt donosioca odluka, bez obzira na to da li je ,,prisvojena“ ili ,,otuđena“, na žalost, nije valorizovana na način koji bi nam dao za pravo da proslavljamo ovaj značajan jubilej.
Za to najveću odgovornost svakako imaju pojedinci koji su bili izvršna vlast, ali i kolektivna nezainteresovanost je razlog prolongiranja rješavanja kriznih žarišta kakve su gradske i industrijske otpadne vode, razne vrste otpada, industrijsko zagađivanje, nenamjenska sječa šuma, neplanska gradnja, nekontrolisana eksploatacija riječnog materijala, gubitak i rasipanje energije, krivolov, ugrožavanje granica zaštićenog prostora…
Kada ne postoje adekvatni mehanizmi zaštite javnog interesa, jedino što ostaje jeste nada u nečije savjesno ponašanje.
Iako kod nas postoji izreka da ,,nada poslednja umire“, a ,,čojstvo“ je nešto na što se često pozivamo, kada dođete u situaciju da zavisite od nečije dobre volje, osjećaj u stomaku ukazuje na neodrživost tog stanja, bez obzira na kvalitet argumenata kojima pokušavate umiriti sumnju.
Koliko su savjesni donosioci odluka, tužilaštvo, vlasnici industrijskih zagađivača, koncesionari, investitori, pa i zaposleni na poslovima koji ugrožavaju živote velikog broja ljudi i životnu sredinu i konačno svako pojedinačno, vidimo po postojećem stanju.
Za situaciju u kojoj sem zakona, ne postoji ni savjest, bojim se da ovozemaljski sudovi nijesu relevantni.
III
Cogito, ergo sum. – Мislim, dakle postojim.
(Rene Dekart)
Obzirom da je čovjek misaono biće, što bi trebalo da u velikoj mjeri spriječi sklonost ka samouništenju, nerazumljivo je zašto većina nas ne prihvata da je zdravlje i zdravo okruženje nešto najvrijednije što se može imati. Mnogo veće bogatstvo od svega materijalnog i nešto što je i najvrijednije nasleđe koje možemo ostaviti svojim potomcima. Toga se obično sjetimo kada bude (pre)kasno.
Ne želeći da okrivljujem bilo koji društveni sistem pojedinačno (ili mix!?) za opstrukciju razvoja slobodne misli, ipak ću se usuditi ustvrditi da kolektivna hipnoza, kojom se pokušavaju iz sjećanja izbrisati činjenice, koje možda u nekom budućem vremenu budu neoborivi dokazi za utvrđivanje lične i kolektivne odgovornosti, predstavlja efikasno i moćno oružje. Kako je to u svojoj kultnoj ,,1984”, veliki vizionar Orvel opisao ,,ispiranjem mozga” postižu se najbolji efekti za privatne interese.
I upravo je od najveće važnosti što prije razotkriti one koji namjernom zamjenom teza da su građani/ke najveći krivci za to što imamo opasan otpad ili bespravno posječenu šumu na gotovo svakom koraku, otrove u vazduhu, zemljištu ili vodi, zaštićene vrste u privatnim zatvorima, pokušavaju opravdati izostanak procesuiranja prekršioca zakona.
A kada počnemo misliti svojom glavom pitaćemo se i čiji je ,,naš” vazduh, ,,naša” voda ili šuma, ,,naša” struja ili ruda? Čija je ,,naša” budućnost?
Onda će neko morati i da odgovori? Ili odgovara? Možda sami shvatimo?!
IV VOX POPULI
Qui tacet consentire videtur. – Kо ćuti izgleda da se slaže.
Ne reagovanjem na očigledne primjere kršenja osnovnih prava, koje garantuju najvažniji domaći i međunarodni zakoni, postajemo odgovorni za ono loše što se dešava u našem ekosistemu. Npr. kancerogena oboljenja, sterilitet, ili izumiranje.
Upitajmo se da li je ćutanje stvarno zlato? Ili je poređenje sa olovom prigodnije? Odgovorite glasno. Čujte sebe.
Ova zemlja nam je dom.
Pisanje niz vjetar 