,,Zašto primatima nikada ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju, pa zašto im onda ne isključuju elektriku…“
Branimir Džoni Štulić, Azra
Nešto nakon ponoći, prvog dana 2013. godine, dok sam uživao u svom Nikšiću, okružen prijateljima/cama u odličnoj atmosferi, prvi tonovi i riječi Azrinog hita iz naslova, asocirali su me na tri građanske inicijative koje su lokalnim vlastima jasno stavile do znanja da neće tek tako, bez otpora, u djelo sprovesti planove za koje nijesu dobili zeleno svijetlo od onih koji su im i dali mandat da štite javni a ne privatni interes.
Iako sam momentalno pomislio da je riječ o profesionalnoj opterećenosti, ipak sam u istom trenutku odlučio da i na ovaj način odam priznanje građanima/kama Nikšića, Berana i Podgorice, za tri NE kojima su svima poručili da ne žele ostati bez zelenog pojasa koji čine 50 poluvjekovnih stabala lipe u ulici Ivana Milutinovića, tolerisati dalje odlaganje različitih vrsta otpada, pa i opasnog, na Vasovim vodama i dozvoliti ,,bušenje“ jednog od simbola glavnog grada- brda Gorice.
,,By the way“ ovom prilikom želim da se zahvalim i svim predstavnicima/ama medija koji su imali sluha i profesionalnosti, ali i onima čiji su naslovi, tekstovi i prilozi više ličili na saopštenja nadležnih organa, kojima se pokušavala izmanipulisati javnost i skrenuti pažnja sa suštine problema. Sve to ide u rok službe.
Značajan medijski prostor za građanske inicijative svakako je podsticajno djelovao na sve one koji su ustali u odbranu svog garantovanog prava na učešće u donošenju odluka koje se tiču životne sredine. A siguran sam da će takvih biti svake godine sve više.
Kako ne bih opet pričao o važnosti pravovremenog i tačnog informisanja javnosti, te aktivnog učešća na javnim raspravama, pokušaću u duhu stihova, uskladiti svoj tekst, kao onaj manjeg reda, sa Štulićevim mega hitom, koji je nesporno na mnogo većem nivou. Za one kojima možda nije jasno, naravno da aludiram na neusklađenost planova manjeg sa onima većeg reda, što je jedan od najizraženijih problema sa kojima se srećemo u praksi, a gdje su sanitarna deponija u opštini Berane i auto-put Bar-Boljari, samo najsvježiji u čitavom nizu sličnih primjera.
Nego da pređem na stvar. Pitam se koliko se nas, koji negdje čujemo Azrin ,,3N“, zamisli na pitanje: ,,Želite li dobro svojoj djeci zaslužni, želite li možda najbolje…?“. Upravo to je ono što me u prethodnoj godini često ,,mučilo“, jer, ma koliko se trudio, nijesam mogao pronaći razumijevanje za one donosioce odluka kojima dobro svoje, pa i tuđe, djece nije na prvom mjestu.
Nikada mi neće biti jasno šta to, ili ko, može natjerati nekoga kome je data moć da stvari mijenja na bolje, i ko je dobrovoljno preuzeo odgovornost, naravno ukoliko prije toga već nije ,,poklekao“, privremene benefite, ma koliki oni bili, stavi ispred budućnosti svoje djece i njihovih pokoljenja.
Zar takvi zaista vjeruju da će izostati pravda i da će baš oni biti izuzeti od kazne koja prije ili kasnije stigne svakoga ko učini zločin? Protiv ljudi ili prirode, svejedno je.
Ono što vjerujem nije svejedno, jeste pred čiji će sud izaći. I ko će im biti sudija. U to sam siguran stoprocentno. To bi im moralo negdje biti na umu.
Sud na koji ih želim ovaj put podsjetiti jeste sud njihove djece, pred koji će nesporno morati makar jednom izaći. Nebitno da li će biti ,,proljeće ili možda jesen“.
I nebitno da li su ih školovali u inostranstvu ili na domaćim univerzitetima, bez obzira privatnim ili državnim, ili možda pokrenuli porodični biznis…Pa i oni čija su djeca već pokazala nasilničko ponašanje i ušla u ,,mutne vode“, sigurno će se naći na optuženičkoj klupi kada se bude rezimirao završni bilans. Tada neće biti važno ni to što su ih upravo oni ,,vadili“ iz neprilika…
Sve ovo ističem namjerno, jer kada neko krene da druguma, i njihovoj djeci, na primjer odlaže smeće ispred kuće, posječe drvo ispred prozora ili uništi omiljeno izletište, mora biti svjestan da to (ne)posredno radi i sebi i svojoj djeci. Toliko o tome. Nadam se da će oni koji trebaju izvući pouku.
Kako bih smisleno završio ovaj tekst, povezaću još dva citata iz iste pjesme: ,,sanjao sam fini parti, mnogo ljudi nigdje žandara…“ i ,,prisjećam se mnogo stvari ali pamtim jedan događaj…“, jer me asociraju na ono čemu sam lično ljetos prisustvovao tokom petodnevnog boravka u Beranselu.
Scena kada su mještane/ke MZ Beranselo, pa i one najmlađe koji su bili/e u naručju svojih majki, a koji/e su sjedeći na asfaltu tijelima sprečavali postrojene kamione pune različitih vrsta neselektivno prikupljenog otpada da prođu ka Vasovim vodama, pod policijskom pratnjom sproveli do stanice Područne jedinice Berane, ostaće mi zauvijek urezana u sjećanju. Pa iako i danas smatram da su policajci bili izmanipulisani od strane lokalne uprave, nikako ne mogu opravdati izostanak reagovanja nadležnih institucija, naročito onih koje se bave zaštitom ljudskih i dječjih prava, poput kancelarije Ombudsmana.
Zar naslov ,,Uhapšeno Beranselo“ nije bio dovoljan povod za njih?
Stihovi ,,..ne ja treniram da gađam, ne ja treniram da mrzim, ne ja treniram da slušam…“, mogli bi biti objašnjenje!?
Ili možda ,,izvještaj centrali“ zamjenjuje odgovore na zvanične dopise koje šalju predstavnici građana/ki?
Pisanje niz vjetar 