Najlakše uočljivi pokazatelj kvaliteta života, odnosno stepena kulture i obrazovanja jedne zajednice, svakako jeste način na koji se postupa sa otpadom.
Dovoljno je samo okrenuti glavu lijevo ili desno, ili zaviriti u korpu za otpatke u rođenom domu, pa zaključiti da smo veoma nisko pali. Rekao bih nikad niže…
Pričati o humanizmu, očekivati od drugog razumijevanje i pomoć kada zatreba, a sebe i svoje najbliže ugrožavati svojom svakodnevnom nebrigom i bahatošću, svakako jeste fenomen koji bi trebalo izučavati na fakultetima koji se bave ljudskom psihom.
Otpad je jednako zanimljiv i sa ekološkog i sa ekonomskog aspekta, jer ukoliko se pravilno upravlja sa njim predstavlja razvojnu šansu a ne neriješiv problem, kako to danas izgleda u ekološkoj državi.
Naravno da bi se to približilo običnom građaninu kojem je svakodnevna borba za golu egzistenciju ,,zamutila vid“ potrebna je i kvalitetna komunikaciona strategija u čiju bi primjenu bile uključene i sve vaspitno obrazovne jedinice, od vrtića do Univerziteta. Bez obzira da li su državni ili privatni.
Naravno i Vlada bi morala da odigra važnu ulogu u cijeloj priči i djeluje podsticajno. Recimo oslobađajući od silom nametnutih poreza i nameta, i fizička i pravna lica koja separatno odlažu otpad. Za početak
Umjesto na promašenim dokumentima i potrošenim kadrovima, trebalo bi insistirati na ponovnoj upotrebi, promovišući tako reciklažu kao način života, a ne još jednu obavezu.
Kada se padne postoje dva izbora. Ili se ustane i krene dalje ili se ostane dolje.
O tome se govori i u Svetom pismu, a postoji i čitav niz narodnih umotvorina na tu temu.
I svuda se podstiče ustajanje.
To je i moja namjera ovom prilikom.
Uz pretpostavku da se radi o mirnom nenasilnom ustajanju.
Recikliraj profitiraj!
Pisanje niz vjetar 