Ne znam za druge ali ja strašno teško podnosim kada od strane predstavnika/ca nadležnih insitucija kao odgovor na konkretne nepravilnosti čujem demagoške analize ili neprimjerene anegdote.
Nimalo me ne tješi to što ,,ni tamo ne cvjetaju ruže“ ili što su se i ,,oni suočavali sa istim izazovima“.
Da ne pričam o tome da me nimalo ne zanima, šta je rekao nečiji komšija, rođak ili poznanik, koji je proveo par dana, mjeseci ili godina napolju.
PR službe, koje ne bez potrebe treba da budu važan dio nadležnih institucija, morale bi povesti više računa šta na javnim događajima pričaju njihovi rukovodioci.
Naravno, i o svima nama dosta govori način na koji nam se obraćaju donosioci odluka. Očigledno je da nas posmatraju kao stado koje može da proguta sve što mu se baci. U suprotnom bi u javnost izlazili sa tačnim i preciznim podacima, analizama, izvještajima…
A mi bi tražili da nam odgovore zašto živimo loše a radimo mnogo, ili ne radimo uopšte? Kako to da plaćamo poreze i prireze, a zauzvrat nemamo kvalitetne usluge koje servisiraju Vlada i lokalne uprave? Ili kako to da na svakom parkingu možete vidjeti luksuzne automobile, čija vrijednost mora izazvati pažnju poreskih i drugih organa, koji se bave porijeklom imovine?
Životna sredina u kojoj živimo, a neki (ne)srećnici i rade, svakako bi trebala biti u vrhu prioriteta svih nas, bez obzira da li i koliko imamo razvijen osjećaj za građansku odgovornost.
O hrabrosti neću. To ostavljam drugim junacima…
Nadam se da će biti sve više građana i građanki kojima će biti važnije ono šta se dešava u našoj kući i koji neće dozvoljavati ponižavajući pristup od strane onih koji imaju čast da upravljaju prirodnim resursima i donose odluke ispred svih nas.
A to što ,,tamo nije sve savršeno“, neka ,,tamo njima“.
Pisanje niz vjetar 