Nadrealisti

Dosta se često čuje od nekog ko pokušava umiriti svoju savjest kako tvdi da nije bilo realno više uraditi od onoga što je lično postigao.

Iako sam siguran da to prihvata ubjedljiva većina, jer vjerovatno i sami tako razmišljaju, rizikovaću da budem manjina i ustvrditi da im je bolje reći da to nije tačno, nego klimati glavom ili poltronisati na neki drugi način. Mada nam poltronstvo izgleda ide mnogo bolje nego građanska odgovornost. Opet neću o hrabrosti. To će neki drugi junaci.

Kada od nekog ko se javno deklariše kao ljubitelj prirode, ili kako se danas moderno, ali pogrešno, kaže ekolog,  čujete kako veliča svoju ulogu u ,,operaciji koja je uspjela ali je pacijent premino“, zaista mogu prihvatiti sve, osim da to prođe bez adekvatnog odgovora, odnosno ,,spuštanja na Zemlju“.

Nikako se ne smije dopustiti da se neuspjesi tumače kao uspjesi, bez obzira što ,,istoriju pišu pobjednici“, a ja dodajem i njihovi plaćenici. Naročito se ne smije dopustiti da se očigledan prostor za preispitivanje koruptivno-kriminalnih radnji posmatra kao neki vakuum u kome je dopušteno svakom da priča bajke o svom poštenju.

Upravo zato treba javno pričati i pisati, o onome što je istina, i to je možda nešto najviše sto građanski i ekološki aktivisti mogu uraditi za generacije koje dolaze. Pisati i pričati o podplaćenim ekspertima ili realistima koji primaju nadoknadu za svoju nezavisnost.

Današnji ,,nadrealisti“ nijesu duhovoti poput onih sa kraja 80-tih i početka 90-tih prošlog vijeka. Oni su surovo i skupo realni. To se može lako provjeriti, ali izgleda to nije prioritet, jer kako drugačije tumačiti to što se samoinicijativno zastupajući javni interes može desetostruko više zaraditi od onih koji su plaćeni samo to da rade.

Ekološka zemlja čuda…