Govoriti ili ne

Sve evaluira, pa i oni koji se predstavljaju kao aktivisti. Ekološki, građanski, partijski, to i nije toliko bitno.

Ipak, nikako ne mogu da dozvolim da se ne zapitam kako neko može javno zastupati neku ideju a da je pritom spreman da tako lako odustane od nje? Često čak i da napravi potpuni zaokret, poput ekoloških aktivista, koji sada odjednom javno zastupaju pristupanje vojnim savezima.

Lično vjerujem da sa ubjeđenjima nema kompromisa. Ako recimo znaš da je korišćenje prljavih tehnologija pogubno po životnu sredinu, jednostavno ne možeš flertovi sa Vladom i tražiti prostor kako da daš legitimitet izgradnji drugog bloka termoelektrane Pljevlja, tako što pristaješ na neku farsu ,,po navjećim ekoloških standardima”. Bez obzira koje plasira, Kinezi, Česi, Rusi…

Isto tako ako znamo da se sanitarne deponije u stvari posmatraju kao prevaziđeno privremeno rješenje za odlaganje otpada, nikako ne možete kao ekološki aktivisti prihvatati takvu opciju I produžavati privremeno na beskonačno.

Ili možete? Naravno ako ne znate o čemu pričate, a javno pričate, svakako snosite dio odgovornosti za neuspjehe i poraze.

E tu dolazim do alternative. Recimo tu bi se mogla koristiti varijanta raditi ili ne raditi, kako to često rade obrađivači dokumenata za stratešku i procjenu uticaja na životnu sredinu. Pričati ili ne pričati.

Bolje je recimo čistiti ili saditi, nego pričati o upravljanju otpadom ili biodiverzitetom a da se edukujete na bazi prenesenih poluinformacija ili neprovjerenih izvora.

Jedini ispravan kompromis koji vidim kao prihvatljiv za naš aktiviste, jeste onaj da moramo biti spremni priznati da ukoliko ne radimo stalno na sebi i ne učimo cijeli život, ili makar dok se bavimo javnim zastupanjem, i to je ,,prodavanje magle”.