Kere varošanke

,,Lajte kere varošanke, kera sam i sam odlično vas znam…“, kaže Đole Balašević u jednoj od svojih genijalnih pjesama.

Nekako su mi ti stihovi prva asocijacija na zlonamjerne komentare po portalima kojima se pokušava obesmisliti suština nečijeg javnog angažmana ili zastupanja, a čemu sam i sam bio izložen.

Informacija o masovnom trovanju napuštenih i pasa koji ne svojom voljom životare po nikšićkim trgovima i ulicama, potpuno očekivano je uzburkala strasti, kako u online debatama, tako i onim direktnim razgovorima, oči u oči.

Iako se radi o krajnje dijametralno suprotnim pogledima na postojeće stanje, suprostavljenim stavovima oko odgovornosti, što je često posledica ličnih trauma ili iskustava, ubjedljiva većina sa kojima sa imao kontakt bila je jasno protiv trovanja, koje sigurno predstavlja jedan od okrutnijih vidova usmrćivanja živih bića.

Ono što me najviše začudilo, imajući u vidu ljudski ekosistem u urbanim sredinama, jeste ,,plitko“ posmatranje ovog kompleksnog problema koji je veoma jednostavno rješiti i držati pod kontrolom.

Problem pasa koje napuste neodgovorni vlasnici ili onih koji su na svijet donijeti upravo u nekoj ulici ili gradskom trgu, svakako se ne može posmatrati jednostrano, kao što se to radi kod nas.

Niti je održivo rješenje skloniti sve pse sa ulice, jer je neophodno da postoji izvjesna populacija na ulicama radi održavanja balansa ekosistema, ali nije dobro ni dopustiti nekontolisano razmnožavanje, što je sada slučaj.

Ipak, ono što me najviše brine jeste što se više priča o načinu usmrćivanja ovih pasa, nego o pronalaženju održivog modela za postizanje ekosistemske harmonije u urbanim sredinama.

,,Imo bi ja sta god kasti i akonto ove vlasti, ali neću…”

Ili jesam?