Život u ubranim sredinama podrazumijeva i značajan broj otežavajućih okolnosti koje nesporno imaju negativan uticaj i na zdravlje i ljudi i na kvalitet životne sredine.
Jedna od takvih je i prekomjerna buka. Naravno, život pod staklenim zvonom je nerealna priča, za razliku od gasova sa efektom staklene bašte i potpuno je jasno da se na neke nus pojave urbanih sredina moramo makar privići.
U suprotnom urbani stres će nam donijeti samo mentalnu i fizičku iscrpljenost, što se odražava negativno i na zdravlje i na okruženje.
Recimo meni lično ne smeta svaka vrsta buke. Biću potpuno iskren i reći da mi neke vrste buke i prijaju.
Na primjer, prekomjerna buka koja prati nenasilne građanske proteste i produkt je zviždanja, bubnjeva, razglasa…
Iako nijesam ljekar, prepoznao sam blagotvoran uticaj takve vrste buke na moje mentalno i fizičko stanje i usuđujem se ustvrditi da poznajem još ljudi sa istim efektima.
Takođe, isti efekat na mene ima i dječja vriska i graja, pa i kada je u periodu popodnevnog odmora.
Za razliku od toga, ono što meni najviše smeta jeste buka koju proizvode agresivni ljudi, bez obzira da li su sa ove ili one strane zakona. I tu ne mislim na Zakon o zaštiti od buke u životnoj sredini.
Recimo u kontekstu najnovijih događaja, veoma mi je smetalo vika i psovanje od strane pripadnika policije prilikom bespotrebnog privođenja učesnika građanskih protesta, koji su mirno sjedjeli na ulici.
Isto tako i veoma me boli i pomisao na maltretiranje koje su istog dana, doživjeli pacijenti i zaposleni u KBC-u, gdje je kako se priča takođe bilo dosta b(r)uke.
Kako za tako nešto utvrditi graničnu vrijednost?
Mislim da je to prosto nemoguće.
Buka može biti u modi, kao što je bila parola sa studenstkih protesta 96-te, ali bruka još u Crnoj Gori, nikako.
Ili može?
Pisanje niz vjetar 