Ne znam da li su mlađe generacije imale priliku da odgledaju remek djelo Aleksandra Saše Petrovića ,,Skupljači perja“ , ali sumnjam da performansi sa perjem Ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja, koji usput niti imaju umjetničku a bojim se ni suštinsku poruku, mogu biti adekvatna alternativa.
Čak bih se usudio reći da takve nerazumljive aktivnosti nanose značajnu štetu i Ministru i svim njegovim saradnicima koji mu pripremaju odgovore i čuvaju leđa na konferencijama za novinare, gdje je i raspored sjedjenja suprotan od svih ostalih sličnih dešavanja.
Ali da ne griješim dušu možda su oni u pravu a svi mi u krivu, pa bi se moglo desiti da za jedno 100 godina neko otrije šta je umjetnik htio reći i to svemu da potpuno suprotno tumačenje od mog.
Ipak ono što me kao poreskog obveznika zanima jeste ko skuplja perje koje Ministar prosipa i da li mu/joj je to u opisu posla? Ili takva radnja može da se opiše kao volonterizam?
Nije nemoguće, mi smo poznati kao narod koji voli da se dodvoruje onom za koga misle da je mnogo bitan. Ili makar on/ona misli da je nezamjenjljiv, a niko neće da mu kaže da se i bez njega može?
Takođe, ostaje nepoznato i porijeklo perja, a mislim da je to itekako bitno za cijelu priču. Da li je istreseno iz nekog jastuka, ili je možda donirana od strane nekog partnera iz mnogobrojnih projekata resornog Ministarstva?
I još jedna stvar koja je veoma bitna. Za razliku od maestralnih umjetnika Bekima Fehmiu, Olivere Vučo i Bate Živojinovića, osnovano sumnjam da će Ministar i njegovi saradnici ispričati priču o životu na selu na takav način da se mladi ljudi vrate i pokušaju sa poljoprivredom i ruralnim razvojem sebi i svojoj djeci bolju perspektivu od one koje imaju u urbanim sredinama.
Vidjećemo.
Pisanje niz vjetar 