RIBLJA ČORBA

Iako bih volio da pišem o jednoj od najvećih i meni najdražih grupa na ovim prostorima, a zašto i ne o kulinarskim tajnama koje su uvijek dobra tema, ovog puta ću o jednoj drugačijoj ,,ribljoj čorbi“, spremljenoj u kuhinji Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Ne znam je li lično Ministar bio zadužen za degustaciju ili je to radio neko od njegovih mnogobrojnih savjetnika, ali misljenja sam da se nije dovoljno razmislio prije nego što je oglas za upravljanje ribljim fondom, stavljen na meni, odnosno javnu raspravu.

Siguran sam da ako nešto ne funkcioniše kako je projektovano, ili preciznije kako je trebalo da bude, potrebno je promijeniti praksu i izvući pouke. Ako se mogu izvući.

Nažalost, u slučaju davanja koncesija za upravljanje ribljim fondom, umjesto da se podvuče crta i prizna da dosadašnja politika ne samo da nije bila dobra, već je u značajnoj mjeri ugrozila vodene ekosisteme, imamo situaciju da se pokušava prodavati magla, taj autohtoni proizvod nastao u kuhinjii Vlade.

Resorno Ministarstvo je dužno da u ovako važne stvari od javnog značaja, što riblji fond nesprono jeste, uključi zainteresovanu javnost u proces donošenja odluka, sprovede rane i široke konsultacije sa različitim zainteresovanim stranama i konačno postupi u skladu sa javnim interesom.  To je mapa puta ka održivom odlukama.

Ustupanjem ribljeg fonda na upravljanje sportsko ribolovnim klubovima, bez prethodno urađenih ribolovnih osnova, odnosno utvrđivanja postojećeg stanja, učinila bi se katastrofalna greška, koja bi nesporno imala svoje i ekološke i ekonomske posledice.

,,Riblja čorba“ koju su spremili Ministar i njegov tim, nije spremna za dalju konzumaciju jer zapravo u njoj i nema ribe.