Siguran sam da nijesam jedini koji je prepoznao kako prvomajsko pomračenje, koje je obilježilo prvo praznično veče u centru Nikšića, ima neku simboliku sa propalom industrijom i trenutnim socio-ekonomskim stanjem u najprostranijoj opštini u regionu.
Šta je uzrokovalo da centar grada nema struje cijelo veče, u to ne bih ulazio, ali moram konstatovati da to nije uticalo da lokali u koje volim da izadjem budu puni i da se ljudi uz svijeće i bez muzike lijepo provedu.
Možda je moj utisak subjektivan, zbog prevelike ljubavi prema svom gradu, ali u tom mraku primjetio sam i iskru svijetlosti, mlade ljude čije ponašanje vraća vjeru da će se kultura vratiti tamo gdje joj je dom u ovoj zemlji. Nikšić je uvijek bio rokerski grad i to mu nijesu mogli oteti.
Za razliku od toga nijesam optimista da će nikšićka industrija povratiti staru slavu, jer prosto na prvi pogled se vidi u kakvom je stanju njihova pokretna i nepokretana imovina.
Takođe, vidi se i kapacitet radničkih organizacija jer nije slučajno da u bivšem industrijskom centru ovog 1.maja nije bilo nikakvih akcija, što je prosto nevjerovatno ako znamo kakav je standard i kolika je stopa nezaposlenosti.
Ili možda griješim? Moguće da po danu izgleda sve mnogo bolje nego u totalnom mraku, samo to ne vidimo?
U svakom slučaju jasno je da se nešto mora mijenjati, da se bez vizije i mladih ljudi ne može dalje. Da se onima koji su doveli Nikšić do dna više ne može dopustiti da planiraju, projektuju, vedre i oblače…
Pa zar je normalno da javna rasprava za prostorni plan, jedan od najvažnijih dokumenata, liči na sastanak kluba penzionera, uz svo uvažavanje ove, makar po uticaju na izbore, najmoćnije grupacije?
,,Na drum palo, nebo malaksalo, ne može se više Vitomire i do sad se mukom bitisalo…“
Pisanje niz vjetar 