Ni kriv ni dužan maleni aligator kojeg su pripadnici budvanske Službe zaštite u spektakularnoj akciji izvukli iz vodotoka Vještica, postao je glavna medijska vijest i dobio naslovnice. I to ni manje ni više nego na 13. jul – Dan državnosti i dan Ustanka protiv fašista.
Nekako sam očekivao drugačiji rasplet. Možda ne da će imati prijem kod Predsjednika ili Premijera, ali svakako ne da će završiti u nekom privatnom ugostiteljskom objektu.
To što je riječ o jednom u nizu etno ili eko sela ili katuna, zapravo cijelu stvar čini još ozbiljnijom, jer u ekološkoj državi Crnoj Gori, koja je potpisnica nekih međunarodnih ugovora koji se bave krijumčarenjem zaštićenih vrsta, imamo izraženu pojavu da se životinje zarobljavaju i nezakonito eksploatišu upravo u takvim objektima.
Nevjerovatno mi je kako neko ko je dio sistema, mada fotografija spasilaca na kojoj dominira detalj cigareta u ruci ne daje takav utisak, donosi neosnovane odluke. Zar nije bilo logično upoznati nadležne institucije i tražiti od njih da preuzmu brigu o vrsti koja nije karakteristična za naše primorje? Ili možda jeste?
Nekako sam sklon da pravim teorije zavjere i posumnjam da se možda ne radi o jedinki te vrste, već da kad bi se malo pronjuškalo ko zna šta bi sve isplivalo na vidjelo. Sjetimo se slučaja sibirskih tigrova od prije par godina.
Da je riječ o jednoj drugoj zaštićenoj vrsti u Crnoj Gori – partijskim agigatorima, siguran sam da bi i istraživačko novinarstvo imalo odgovarajuću reakciju, ovako i taj segment našeg sistema nije opravdao povjerenu ulogu. Ni u jednom momentu niko nije zagrebao malo dublje i pokušao doći do odgovora otkud Lale Gator u Budvi?
Ili možda to nije interesantno? Nestali su kodeksi, ostali su kompleksi, što bi rekli BS.
I diskretni heroji.
Pisanje niz vjetar 