Vjerujem da javnosti nije nepoznato da se 5. juna svake godine obilježava Svjetski dan zaštite životne sredine. Ono što malo ko zna jeste da je taj datum, nezvanično centralni događaj u oblasti životne sredine, ustanovljen na predlog delegacije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, sada tako davne 1972. godine na Konferenciji Generalne skupštine Ujedinjenih Nacija.
Tog dana su svima, pa i političarima, puna usta ekologije i brige za prirodu i majku Planetu. Naravno, u najvećem dijelu priča je populistička i ne reflektuje stvarno stanje, a to je da donosioci odluka još uvijek nijesu životnu sredinu svrstali u prioritete.
Da je tako potvrđuju i rekordne emisije uglen-dioksida, nastale kao posledica nekontorlisane upotrebe fosilnih goriva, za što najveću odgovornost imaju upravo vlade razvijenih i zemalja u razvoju, pa i ova naša, koje nikako da prihvate argumente struke i nauke, već se vode isključivo trenutnim profitom i održavanjem pozicija u centrima moći.
Kako u svijetu tako i kod nas. Naša Vlada umjesto da čuje ono što se poručuje iz civilnog sektora, u najvećem broju puta ignoranstskim stavom i pokušajima manipulacije javnosti, pokušava zaštiti privatni interes određenih grupa, koje namjanje vode brigu o zaštiti životne sredine.
Koliko smo samo puta ponovili da strategije energetike i upravljanja otpadom ne smiju otvarati mogućnost za objekte koji nesporno u značajnoj mjeri negativno utiču na životnu sredinu i zdravlje ljudi, i ne prate direktive i savremene standarde u tim oblastima. Ali kao da nema ko da čuje.
Upravo moto ovogodišnjeg Svjetskog dana zaštite životne sredine ,,Podigni svoj glas, a ne nivo mora“ ukazuje na značaj učešća javnosti u borbi protiv klimatskih promjena.
Pitanje je: ,,Čujemo li se?“
Pisanje niz vjetar 