Ova 2014-ta godina će sigurno ostati upamćena po pucnjavama, ubistvima, ranjavanjima, bombaškim napadima, pa i masovnim sukobima, koji su naročito postali izraženi u Glavnom gradu.
Gotovo svakodnevno mediji prenose neku tragičnu vijest iz rubrike Crna hronika, i svi mi koji pamtimo 90-te godine prošlog vijeka sa pravom brinemo o posledicama koje će iz iskustva tvrdim biti velike i to po cijelo društvo.
Naročito sam poražen činjenicom da niko od kolega iz nevladinog sektora sa područja Glavnog grada, gdje ih je ubjedljvo najviše, nije pokrenuo inicijativu za recimo Šetnju Mira koja bi trebalo da upozori na problem i iskaže brigu za bezbjednost svih nas koji želimo da živimo i radimo u normalnim uslovima.
Nekako je čudno da nas više brine dešavanja u susjednim zemljama ili globalni geopolitički trendovi, nego ono što direktno utiče na sve nas.
Da li ćemo tek tako dozvoliti kriminalnim strukturama da nam ugroze živote? Čini mi se da to pitanje malo ko sebi postavlja. A još je manje onih koji planiraju nešto da učine po tom pitanju.
Ne želim nikako da zapostavim i zaboravim odgovornost nadležnih institucija koje treba da obezbjede siguran i bezbjedan život građana. One su definitivno zrele za korjenite promjene. I to od vrha glave do repa.
Jasno je da su se određene kriminalne strukture osilile u toj mjeri da ih oni koji su ih ojačali i štitili ne mogu više iskontrolisati. Makar ne od onih koji su smislili tu paklenu igru.
Svi javno govore o mjestima na kojima se diluju narkotici, zelenaši su postali gotovo zaštićena vrsta a nije ni neka tajna ko sve odrađuje prljave poslove za velike igrače. I one malo manje.
Jedino ćute institucije sistema.
Možda ne žele da progovore o nečemu što ima povratnu reakciju?
Ili pucaju po šavovima?
Dolazi zima duga i gladna.
Pisanje niz vjetar 