ŠETAČ

Prvo što većina nas muških pomisli kada neko izgovori riječ Šetač jeste ,,Johnnie Walker“, čuveni škotski viski koji od 1820-te godine ,,hoda“ širom svijeta.

Šetač sa kutije ima neprikosnoven stajling, gdje se naročito izvadaju modni detalji šešir i štap, i izaziva poštovanje.  Odaje i mnogo toga drugog, između ostalog i samopouzdanje, dostojanstvo i odvažnost.

Imam osjećaj da on zna gdje ide i da ga na tom putu niko ne može zaustaviti. Takođe, jasno se vidi da nema ni prethodnice, niti onih koji mu ,,čuvaju leđa“, na osnovu čega možemo zaključiti da se osjećao slobodno.

Ovih dana šetači na našim ulicama imaju neuporedivo drugačiji stajling , što je manje važno, jer oni koji nemaju ,,hleba da jedu“, kakvih je najviše, to mogu sebi dopustiti, ali i izazivaju drugačiji osjećaj kod onih koji ih sretaju, podržavaju ili osuđuju.

Sažaljenje, nemoć ili nešto slično, u slučaju Šetača sa početka priče, jedino se može dovesti u kontekst konzumenata tog žestokog pića. Kod ovih naših šetača, bojim se da je to dominantan utisak.

Kao neko ko voli da šeta i to praktikuje kad god može, moram istaći da ne nosim ni šešir ni štap, ali vodim svog ljubimca Lakija.

Zapitam se ponekad kakav osjećaj izazivamo kod onih koji se ne slažu sa onim što javno zastupam kroz svoj građanski ekološki aktivizam?

Ipak, to što se zapitam nikako ne znači da naša šetnja zavisi od nečijeg pogleda, grimase, došaptavanja ili ogovaranja. Niti će nam tako nešto promijeniti (ne)planiranu putanju i željeno odredište.

Šetnja je nešto što bi se moralo dovesti u kontekst slobode i opuštanja. U suprotnom ona nema svrhu.

Doduše postoje i zatvorske šetnje, u ograničenom prostoru i uz stalni policijski nadzor.

Samo je svrha potpuno drugačija.

I mnogo daleko od slobode.