PERONSKA

,,U slutnji, u čežnji, daljine, daljine,

U srcu, u dahu, planine, planine…“

Iz pjesme ,,Odlazak“ Tina Ujevića

Siguran sam da Novogodišnji i Božićni, kao i svi drugi praznici, većinu asociraju na putovanja, udaljene ili bliže destinacije. Potpuno nebitno. Važno je negdje otići. Ili ,,maknuti se“, kako to u žargonu kažu kod nas. Pa makar i na par dana.

Pokušati zaboraviti sve ono što podrazumijeva svakodnevnicu.

Vidjeti se sa prijateljima iz djetinjstva ili školovanja sa kojima se inače družimo samo tih nekoliko prazničnih dana godišnje. Ponovo evocirati stare uspomene i pričati iste stare priče, jer htjeli mi ili ne, moramo priznati da se samo rijetkim srećnicima događaju neke nove koje imaju dovolju ,,težinu“ da budu na repertoaru tokom prazničnih susreta.

U neko doba, kada ponestane materijala za razgovor, ispriča se sve iz ličnog i profesionalnog života, na red dođu i pjesme. Naravno, one stare koje nas podsjećaju na vremena kada smo slobodu doživljavali drugačije. Neki bi rekli naivnije, a drugi, oni nepopravljivi, iskrenije.

Slijede trenuci emotivnog pražnjenja, snažni zagrljaji puni ljubavi i patnje… Nije neobično da se pusti i po koja suza. A ni kaže nešto što se (ne)misli, onima koji imaju drugačije mišljenje. O politici, naravno. Gdje bi se drugo mimoilazili?

Polomi se i po neka čaša. Prazna…

I kao i svemu u životu i praznicima (pre)brzo dođe kraj.

I opet se treba pozdravljati, rastajati, odlaziti…

Nakon nekog vremena, kada su utisci još svježi, proradi savjest. Pa se preispitujemo jesmo li koga uvrijedili ili ponizili? Jesmo li mogli nešto prećutati, biti taktičniji?

Ipak prođe i to. I eto nas, čini se za tren, nazad u starom ritmu i istim obavezama. A u Novoj godini. Pomalo apsurdno, zar ne?

Nadam se da nijesam previše iskarikirao praznike, to mi nikako nije cilj.

Ono što želim ovim tekstom postići jeste pokušati održati pažnju na svakodnevnicu, jer taj (pre)kratki praznični bijeg od nje, zapravo ostavlja prostor za one koji gledaju kako da se okoriste u momentu. Ili momentima. Zavisi koliko vremena imaju na raspolaganju.

Ukoliko dozvolimo da budemo ravnodušni prema onome što nam se trenutno dešava, trebamo biti načisto da će to da košta. I to debelo. Mnogo više nego najskuplji doček Nove godine.

Biće to najveći ceh koji ćemo platiti. Neuporedivo veći od kafanskih.

Imamo i previše problema sa kojima se kao društvo suočavamo da bi sebi dopustili luksuz nezainteresovanosti. Niko drugi neće riješiti krizu sa kojom živimo, čini mi se odkad znam za sebe. Niti će okončati tranzicioni period. O uspješnosti integracijskih procesa da ne pričam.

Ne mogu se pregovori uspješno voditi a poglavlja otvarati i zatvarati, bez interesovanja i aktivnog učešća i podrške društva u cjelini. Nijesu to lobiranja za članstvo u vojni pakt…

Ali da ne odem predaleko, iako me ova ,,destinacija“ vuče.

Nikako ne bih bio miran kada ne bih ukazao na jedan problem koji je poslednjih mjesec dana konačno dobio pažnju javnosti u mjeri koja je potrebna da se shvati suština i koji bi trebalo da probudi saosjećanje i solidarnost u svima nama. Makar tokom blagih dana.

Riječ je naravno o ekološkoj katastrofi u Pljevljima.

Ne bih ponavljao koliko je vazduh opterećen polutantima, niti kako to utiče na zdravlje ljudi, koje su naročito osjetljive grupe, zašto je eskalirao problem sa pijaćom vodom,  otpadom, jer se nadam da je javnost informisana o tome. Mada u trci za golim preživljavanjem, moguće da nemamo dovoljno vremena za redovno informisanje.

Ne bih ni o tome ko je veći zagađivač životne sredine Rudnik uglja, Termoelektrana (TE) ili šporeti na ugalj i drva. Jednostavno nikada nijesam razumio kako se bira koje je zlo veće? Ili manje?

Moram istaći da sam kroz dva protestna okupljanja u Pljevljima, primjetio podjelu oko eventualne izgradnje drugog bloka TE i projekcije uticaja na životnu sredinu tog kontroverznog projekta, što me zabrinulo.

Na prvom, mirnom građanskom protestu, kojeg su organizovale nevladine organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, lično sam se uvjerio da građani nijesu u dovoljnoj mjeri informisani o tome.

U čijem je interesu da ovako važno pitanje, ne samo za devastirana Pljevlja, već za cijelu Crnu Goru, bude pod velom misterije i bez prilike da svi zainteresovani dobiju odgovore?

Sigurno nije građana Pljevalja, niti nas koji živimo u drugim opštinama u Ustavom deklarisanoj ekološkoj državi, potpisnici Arhuske konvencije koja garantuje i pravo na adekvatno informisanje i učešće u procesu donošenja odluka iz oblasti životne sredine.

Dug je i skup put pred nama kada je sanacija crnih ekoloških tačaka u pitanju. Možda i skuplji od dionice Smokovac –Mateševo. Duži sigurno.

Za početak kupimo peronsku.

,,Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo, da tugujem…“.

Posted in Dan

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се /  Промени )

Google photo

Коментаришет користећи свој Google налог. Одјавите се /  Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се /  Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се /  Промени )

Повезивање са %s