Prekid utakmice između reprezentacija Crne Gore i Rusije morao bi biti ozbiljan povod da se društvo u cjelini dobro zamisli i zapita kuda idemo.
Jedno od najstarijih filosofskih pitanja, pitanje uzroka i posledica, nekako mi se čini najprikladnijim analitičkim modelom za takav, po meni veoma kompleksan poduhvat.
Ako realno sagledamo sve što je prethodilo incidentu na fudbalskoj utakmici, koja je bila možda i najmanje samo to, shvatićemo da je baklja koja je pogodila golmana ruske reprezentacije zapravo bila ,,satelitski” navođena i da je mladić koji je bacio u teren najmanje odgovoran za ono što je kasnije uslijedilo, iako ga to ne amnestira od odgovornosti za učinjeno.
Cijeli ambijent i atmosfera, naročito na društvenim mrežama, ali i u medijima, u kojoj se pripremao, kako su ga najavljivali, istorijski meč za Crnu Goru, trebalo je da bude alarm prije svih za Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije, jer su najavljivani masovni dolasci hordi prosrpskih huligana iz zemalja regiona, koje će dočekati domaći izdajnici, oni isti koji su 2006. na referendumu glasali protiv nezavisnosti i suverenosti. I koji su i sada protiv ulaska Crne Gore u NATO vojni pakt.
Kada uz to dodamo i navijače Rusije koji su tradicionalno etiketirani kao pijani i incidentni, bilo je za očekivati da se će stadion biti pod pojačanim nadzorom i da će policija i obezbjeđenje reagovati na svaku, pa i najmanju provokaciju.
Naravno, i navijači reprezentacije Crne Gore imali su dodatni pritisak. Trebalo je na djelu pokazati koliko se i kako voli svoja domovina. Pa i režim, ako hoćete. Jedan jedini. Vječni…
Morali su se pokazati zubi onima koji misle da je Crna Gora zemlja svih njenih građana, bez obzira na nacionalni i vjerski osjećaj. Onima koji ne navijaju za ovu i ovakvu Crnu Goru. Crnu Goru lidera u regionu. Koji ne poštuju njene simbole i ne pjevaju sve stihove himne. Onima koji joj ne misle dobro.
Jer, ko pjeva zlo ne misli. Možda zlo radi, ali ne misli. Makar ne o posledicama. Kao, recimo, oni koji sebe predstavljaju kao navijače.
Navijač sam nekad bio i sam, evropskog i svjetskog prvaka, a jedno vrijeme i dvostrukog šampiona Crne Gore. Sjećam se tog vremena s kraja 80-ih i početka 90-ih godina prošlog vijeka, raznih situacija, gađanja predmetima, gostovanja, iskakanja iz voza, tuča, privođenja… Ukusa i mirisa osušene krvi. I otetog šala. Nekih drugova koji više nijesu među živima. I razočarenja …
Kada sam shvatio da se zapravo navijačkim grupama najlakše manipuliše i da se pod kontrolom bezbjednosnih službi koriste za obavljanje kriminalih radnji, da bi na kraju bili žrtvovani i etiketirani kao dežurni i glavni krivci, prestao sam i da idem na stadion.
Ipak ne mogu a da ne pokušam zaštititi one koji na stadion idu da bi pokazali šta se može uraditi s grlom, rukama i šalom. Oni nijesu krivi za to što je baklja pogodila ruskog golmana, niti što je utakmica prekinuta. Nijesu krivi ni što se režim ne želi obračunati sa organizovanim kriminalom i korupcijom. Niti što još nema pozivnice za NATO…A Đekna još nije umrla. Kad će ne znamo.
Glavne krivce za prekid utakmice lako je identifikovati. Oni sjede u Vladi. I Skupštini. Možda su neki bili i na stadionu?
Smatram da je resorni ministar Konjević jedan od njih. Bilo bi moralno da sam podnese ostavku. Naročito sada kada je jasno da kontroverzni sveštenik, sa kojim se obračunava poslednjih mjeseci, nije iz Republike Srpske navodio baklju koja je povrijedila ruskog golmana.
Lako je identifikovati i pomagače, koji su takođe doprinijeli svemu što se dešava u našem društvu. Treba samo pogledati šta se poslednjih dana piše u medijima. Da i mediji imaju i te kako veliku odgovornost. Pa gdje sad nestadoše te horde prorusko-srpskih navijača koje su, po sigurnim izvorima, krenule na Crnu Goru? Gdje su domaći izdajnici i saradnici okupatora? Gdje su ti vukovi, tigrovi, lavovi, ili kako već?
Imao sam osjećaj da se samo čekalo da neki opozicioni prvak tvitne ili postuje na Fejsbuku nešto što bi moglo biti protumačeno kao omalovažanje tekovina 21. maja, pa da se napravi atmosfera linča. I dobije krivac za to što živimo u ovakvoj životnoj sredini. I za to što još nijesmo u NATO.
Na sreću ili nažalost, ne znam, do toga nije došlo. Ali, došlo je do toga da se ipak nastavilo s težnjom da se pokvare odnosi sa ,,majkom” Rusijom. Zbog koje smo nekad ginuli, plakali… Objavili rat Japanu! Slali braću i komšije na prevaspitavanje na Goli otok…
Možda je prekid utakmice Crna Gora – Rusija zapravo početak drugačijeg, konkretnijeg, modela komunikacione strategije za povećanje zaljubljenosti građana u bajku o NATO kao garantu bezbjednosti, blagostanja i vječitog mira?
Ako je tako onda je ministar policije zaslužio unapređenje. U prvog potpredsjednika/
Pravda za fudbal.