,,Raduj se cvjetaj voljeni grade,
s tobom su naše ljubavi i nade,
radostan budi jedini dome moj.”
Miki Vukićević
Teško je bilo odlaziti, a još teže dolaziti sa gorkim utiskom da je Nikšić postao blijeda sjenka od onog što pamtim iz vremena bezbrižnog djetinjstva.
Uvijek sam se trudio gdje god pošao da Nikšić reprezentujem na sebi svojstven način. Životom. Način koji sigurno nije tako reprezentativan, možda ponekad i samodestruktivan.
Nikada nisam pomislio da je Nikšić kriv zbog svega što mu se zadnjih gotovo tri decenije dešava. Ni drugi me puno nisu zanimali. Drugi su uvijek drugi. I kada misle da su prvi. Drugi nikada ne mogu biti šampioni. A Nikšić je za mene uvijek bio i ostao apsolutni prvak u apsolutnoj kategoriji.
Prije nekih desetak godina prvi put mi kroz glavu prođe ko je onda kriv ako ne ja? Nisam nikada uspio da shvatim odakle je došlo to pitanje sa tačnim odgovorom. Da li iz podsvijesti ili srca? Ali to i nije važno. Bitno je da sam prilično brzo spoznao svoju ličnu odgovornost za sve ono što se izdešavalo, ovo što nam se trenutno dešava i ono što će nam se tek izdešavati.
Nakon tog, za mene sasvim neočekivanog prosvjetljenja, nijesam puno promišljao šta da radim.
Odlučio sam da se borim za svoj Nikšić. Onako kako jedino i mogu. Životom. Ako mislite da je nekom poput mene, bilo lako odlučiti da se posveti jednom tako višem cilju, varate se. Bilo je još lakše. Bilo je oslobađajuće jednostavno. Samo je trebalo sebi objasniti da je najhumaniji i najčasniji poziv braniti ljude. Jer ljudi su Nikšić. Ljudi su Crna Gora. Ljudi su i neraskidivi dio Prirode. Kada Prirodu branite od čovjeka, zapravo branite i čovjeka. I imate Prirodu kao saveznika. A čovjek ko čovjek. Nekad smo sebi najveći neprijatelji. Sve češće čini se.
Ono što sam naučio za ovu deceniju od kada živim životom građanskog ekološkog aktiviste jeste da uvijek treba uvažiti pravo javnosti da se izjasni o pitanjima koja se tiču životne sredine. Ne ,,samo” zato što je to pravo garantovano Ustavom Crne Gore, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora, već zato što je nepisano pravilo da ćete uvijek dobiti korisne informacije, sjajne ideje i konkretne predloge, čime se značajno olakšava donosiocima odluka. Naravno ako žele da donesu odluke od javnog interesa. Što je sve rjeđe, bojim se.
Upravo zato nikako ne mogu da prihvatim da je lokalna uprava Opštine Nikšić počela realizaciju spornog projekta rekonstrukcije centralnog gradskog prostora, Trga Slobode, bez sprovedenih javnih konsultacija, što je pozitivna evropska praksa, bez javne rasprave oko idejnog rješenja i sprovedene procedure procjene uticaja na životnu sredinu, što su zakonske obaveze, bez postavljana info table sa podacima o građevinskoj dozvoli i investitoru, što je moralo biti urađeno sedam dana nakon izdavanja građevinske dozvole, shodno važećem Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata, bez odgovora na peticije koje je potpisalo 1211 građana i bez saziva vanredne sjednice Skupštine lokalnog parlamenta na kom će se razmotriti ideja 1/3 odbornika o referendumu oko planiranog uklanjanja višedecenijskih drvoreda lipa, što je propisano Statutom opštine Nikšić.
Neću po strani ostavljati sve ove navedene probleme, niti prestati ukazivati na sve uočene nepravilnosti i pokušavati razotkriti skrivene motive pojedinaca iz lokalne uprave, samo se ovog puta želim osvrnuti na nešto što je za Nikšić mnogo važnije. Makar ja mislim tako.
Možda nemam pravo da se toliko poistovjećujem sa Nikšićem, ali vjerujem da ovog puta osjećam puls svog grada više nego ikad prije. Ponekad sam brinuo da će mu srce stati ili prepući zbog tuge u šta smo se pretvorili.
Opraštao je Nikšić sve naše greške, pokušavao da izliječi naše rane, bio ponosan na naše ožiljke…Ali se gasio, umirao zbog naše nebrige, bezosjećajnosti, nesolidarnosti…Čak sam sumnjao da je i Nikšiću postajalo biti svejedno.
I upravo zato aktuelna građanska akcija oko očuvanja višedecenisjkih i onih mnogo mlađih stabala lipe na Trgu Slobode, bila je za mene veliko prijatno iznenađenje. Podrška ljudi ne samo putem peticija i pisanih stavova, već kroz direktnu komunikaciju, sjajne ideje o sadržajima na Trgu Slobode, načinima za očuvanje i unapređenje postojećih drvoreda, organizovanju saobraćaja u tom dijelu grada, brendiranja Nikšića kao grada lipa, turističke valorizacije ubranog jezgra i mnogih drugih koji su stizali sa svih strana svijeta, daju mi za pravo da odgovorno ustvrdim da u prvi plan nije stavljen javni interes.
Da je lokalna uprava željela da najveći gradski trg u Crnoj Gori, bude i najfunkcionalniji i najljepši, dostojan teritorijalno najveće opštine, sadržajno prilagođen potrebama građana, a ne interesnih grupa povezanih sa pojedincima iz vlasti, bilo bi sluha da se sa građanima, stručnom i laičkom javnosti razgovora o budućem izgledu tog prostora i razmotre predlozi i sugestije, prije nego što se donijela jednostrana odluka i krenulo u realizaciju projektne ideje stare 15 godina.
Bez obzira na sve Nikšić će izdržati, nahranjen pozitivnom energijom i vizijom kreativnih ljudi koji ga vole. Preguraće i žicom zarobljeni Trg Slobode, na kom ,,tiho cvile, lipe male”, kako je to iskomentarisao jedan od najvećih Nikšićana, naš Mile.
Dočekaće naš Nikšić i bolja vremena,
I nikad neće biti sam , u to sam sad potpuno siguran.
Pisanje niz vjetar 