NEKA SI IM REK′O

Malo ko zna koliko je važno otvoreno govoriti o problemima sa kojima se većina ne želi suočiti. Još je manje onih koji prepoznaju sopstvenu odgovornost i imaju dovoljno smjelosti da javno iznesu stav i tako se izlože sudu javnosti. Da li je to posledica vjekovne drušvene krize na ovim prostorima, mentalitetska odlika, genetsko nasleđe ili nešto četvrto, peto ili deseto, možemo ostaviti otvoreno za detaljniju analizu.  Ono što bi trebalo da bude nesporno, jeste da je takav trend prisutan, a to nam ni kao drušvu ni kao pojedincima ne služi za ponos. Naročito ne ako se zna da pretendujemo postati dio Evropske Unije, gdje se veoma cijeni kultura argumentovanog javnog dijaloga. Makar tako tvrde tamošnji zvaničnici.

Suprotno od toga, prosto je nevjerovatno koliko je onih spremnih da komentarišu te malobrojne, koji ukazuju na životne probleme i društvene anomalije. Još čudesnije je što se u pitanje ne dovodi održivost javno iznesenog stava, već se preispituju motivi tih rijetkih koji se usude javno progovoriti. E tu se pušta mašti na volju i prikazuje rijedak talenat nacije da primjeni sve ono upijeno sa stranica žute štampe, latinoameričkih i turskih serija, ,,rijalitija“ i drugih danas popularnih izvora intelektualne nadogradnje i informisanosti.

Iz onoga što sam lično imao priliku da čujem, a vjerujte na riječ da sam se naslušao raznih teorija i analiza, najčešće se radi o stranim plaćenicima, rušiteljima državnih tekovina, politikanstvu i političkim ambicijama, profesionalnoj neostvarenosti, dokonosti, zavisti, pa i mržnji prema svemu i svakome ko pokuša uraditi nešto.

A ako je sve navedeno neprimjenjivo, jer prosto poneko životom svjedoči drugačije, onda na scenu stupa krunski argument: ,,lako je njemu/njoj“!!! I tu se zatvara sav manevarski prostor za one koji pokušaju ponuditi kontraargumentaciju i stati u odbranu nečijeg lika i djela.  Za takav ,,touché“ (tuše) nemaju odbranu ni oni koji pokušavaju razumjeti potrebu omalovažavanja pojedinaca koji se usudi javno izreći ono što vidi sopstvenim očima.

E sad, nakon ovih uvodnih kritičkih osvrta, mada je to više surova realnost, nikako ne mogu a da se ne dotaknem jednog, meni lično omiljenog, kulturološkog fenomena a to je način na koji se tim malobrojnim zaštitnicima javnog interesa daje podrška za ono što rade za dobrobit društva u cjelini. Pošto i sam pokušavam dati doprinos unapređenju kulture javnog dijaloga i gotovo svakodnevno  dijelim lični stav, dozvoličete napomenu da je i ovaj tekst zasnovan na sopstvenom iskustvu, jer kako poslovica kaže ,,najbolje se učiti na sopstvenim greškama“. Ili ne kaže?

Nego da ne odlutam daleko od teme, mada ,,više volim vjetar, nego mirnu luku“, vraćam se na kulturološki fenomen koji po meni ima potencijal i u kontekstu nacionalnog brendiranja.

Evo o čemu se radi. Siguran sam da je većina nas nekad nekom odala priznanje za javno izneseni stav riječima: ,,Neka si im rek′o”, solidarišući se tako sa tim nekim koji je, u manjoj ili većoj mjeri, umjerenije ili direktnije, prenio i naše lično mišljenje ili uvjerenje o nekoj konkretnoj stvari, pojavi ili problemu.

Da ne bih ispao naivan, to mi u ovim godinama ne bi valjalo, jasno je da se sa tim ,, Neka si im rek′o” pokušavaju maskirati i oni sa početka priče koji ne komentarišu suštinu već motive, ali i oni koji se tako žele posprdati,  što je isto tako naše kulturološko i genetsko nasleđe, pa i nasušna potreba za neke organičene sopstvenom neslobodom.

Ko se usudi da traži u  fenomenu ,, Neka si im rek′o” može pronaći tragove ljubavi i bluda, olakšanja i patnje, ushićenja i očaja, ponosa i ljubomore, pravde i nepravde, tradicije i pomodarstva, mira i rata… A toliko toga još nije pronađeno.

Cijeli život svjesno pokušavam da krivim stazama dođem do skrivenog blaga, malo ko zna koliko sam puta ,,prečicom znanom zalutao”, pa sam zato ostao zatečen kakvo sam bogatstvo duha pronašao u tom ,,Neka si im rek′o”, a da ga nisam ni tražio, niti mu se nadao. To blago je veća satisfakcija od svakog priznanja i ono obavezuje na još veću posvećenost i smjelost. I zato dozvoliču sebi da se u ime svih nas koji svakodnevno upozoravamo na ekološke probleme i druge životne izazove sa kojima se suočavamo kao društvo, zahvalim svima koji su nas podržali sa  ,,Neka si im rek′o”. Vaše ,,Neka si im rek′o”, naša je nada da se stvari ipak pomjeraju sa mrtve tačke i da ima budućnosti za Crnu Goru, Ustavom deklarisanu ekološku državu. Hvala bezbroj puta.

Da ne ispadne da se zahvaljujem iz (ne)čiste kutroazije moram i ovom prilikom javno reći ono što mi je na duši, pa ,,kom opanci, Tom i Džeri”.

Mislim da bi nam kao društvu bilo mnogo bolje, kada bi češće dolazili u priliku da sebi odamo priznanje riječima ,,Neka sam rek′o”.  Glasno ili u sebi, manje bitno, važno je početi.

Možda će sada neko pomisliti ,,Lako je tebi”. Vjerovatno je to istina. Ili je samo način života.

Kako bih pokušao biti konstruktivan, podijeliću par pitanja, koja može svako ko želi postaviti samom sebi.

Radim li sve što je u mojoj moći da sebi, svojoj porodici, prijateljima i društvu pružim najbolje od sebe?

Očekujem li od drugih ono što nijesam zaslužio/la?

Krivim li druge za svoje greške?

Želim li drugima ono što i sebi?

Zaslužujem li bolje od onoga kako trenutno živim?

Zaslužujemo li kao drušvo bolje od ovoga što imamo?

Odgovori će vam reći koliko vam je lako. I koliko je lako svima nama zajedno.

Neka sam vam rek′o.