Nikšić, sem što je teritorijalno najveća opština u zemlji i regionu, mogao je biti prepoznat i po vodama. Površinskim i podzemnim.
Namjerno kažem mogao, jer je loše upravljanje vodama dovelo do toga da su neke od rijeka praktično mrtve. Bez živog svijeta u njima. Bistrica na primjer.
Različite vrste otpada, ispusti otpadnih voda i nesnosan smrad, kao specijalni efekti, naročito tokom ljetnjih mjeseci predstavljaju neposrednu opasnost po zdravlje ljudi.
Najtužnije je to što su lokalne vlasti betoniranjem korita pokušale riješiti izražene probleme i na taj način trajno uništile riječni ekosistem.
Devastirana riječna korita, posledica nekontrolisane eksploatacije šljunka i pijeska, gdje prednjači Gračanica, podsjećaju na apokaliptične scene.
Koga put nanese pored ponora Slivlje trebalo bi da ima dobar želudac, jer su recimo plutajući leševi uginulih životinja relativno česta pojava.
Obodi Gornjepoljskog vira najveće estavele na Balkanu takođe su trajno devastirani.
I niko nije pozvan na odgovornost zbog svega ovoga!?
Plan da se prevede najznačajnija rijeka Zeta u vještačku akumulaciju Krupac sigurno nije vizionarski pogled nekoga ko voli Nikšić i ko shvata suštinu održivog razvoja.
Umjesto da se sedam jezera prepoznaju kao sjajna prilika za razvoj ekoturizma, od kojih recimo Bilećko ima i prekogranični karakter, da se zaštita Zete kao jedine rijeke koju je još uvijek moguće spasiti od trajne devastacije stavi u vrh prioriteta, da se muzički festival Lake fest iskoristi kao primjer dobre prakse, neki, a svi znamo koji, izgleda žele Nikšić potopiti do kraja.
Tolika vodena površina je blago i to ne samo u kontekstu proizvodnje električne energije.
Ali koga briga, imaćemo zatvoreni olimpijski bazen i redovan račun za struju.