(NE)SREĆKO

Sve je mirisalo na to da će negativna medijska kampanja koja se ka nevladinom sektoru vodi u  poslednjih mjesec dana  biti uvod u nešto već viđeno. Nešto kao fleš.

Rekao bih da je bila ,,provaljena“ na samom početku isto kao smajli kampanja rasturene koalicije Evropsko lice Podgorice.

Samo su neobavješteni bili iznenađeni kada je ničim izazvan osvanuo Konkurs za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću i to sa značajnom umanjenim budžetom u odnosu na prethodne godine.

Наставите са читањем „(NE)SREĆKO“

POKVAREN KOMPAS

,,Imam bubuljicu na nezgodnom mestu, jeftin sam kao pročitan strip, pokvarenu maštu i prljave strasti, ja sam vrlo, vrlo zadovoljan tip.“

Stihovi jedne od numera kultne grupe Riblja Čorba, sa albuma  ,,Pokvarena mašta i prljave strasti“, po meni potpuno adekvatni temi kojom ću se baviti.

Nikada neću shvatiti potrebu da se neka javna politika koja nema podršku većine građana, a takvih imamo u gotovo svakoj oblasti, povjeri na popularizaciju strukturama koje niti su profesionalni lobisti, niti državni činovnici i namještenici.

Наставите са читањем „POKVAREN KOMPAS“

OSMICA

Kada smo 16. septembra 2006. godine na Međunarodni dan ozonskog omotača nas petorica osnovali Udruženje građana ,,Ozon“ Nikšić imao sam kao inicijator samo jednu viziju – nezagađen vazduh u svom rodnom gradu.

Teško možete zamisliti sa kakvim sam se komentarima susretao te sada davne referendumske godine. Od onih da me neko plaća da zatvorim Željezaru, do potpuno drugačijih a tiču se psihičkog stanja.

Malo karikiram, ali zaista sem porodice i par prijatelja, većina je mislila da sam pronašao neki model da brzo dođem do novca. To valjda zbog ,,dobrog“ imidža NVO lidera koji su tih godina ulagali u privatne poslove, kupovali nekretnine, skupe automobile, ljetovali i zimovali po mondenskim mjestima.

Ali nekako velikim odricanjem i trudom uspjeli smo učiniti da ,,Ozon“ postane prepoznatljiv po nečemu što je i suština ekološkog aktivizma – podršci građanskim inicijativama i iniciranju argumentovanog javnog dijaloga sa donosiocima odluka.

Dijelili smo i dobro i zlo sa ljudima koje smo podržavali, ulažući mnogo truda i vremena da im budemo tu u svakom momentu, prevazilazeći sujetu, nekada i potpuno zlonamjerne kritike i provokacije, ne tražeći niti očekujući zahvalnost i priznanja.

Isto tako sa nadležnim institucijama insistirali smo na otvorenom odnosu, ne kritikujući bez argumentacije ili sa lošom namjerom.

Volim da mislim da je to razlog zbog koga smo do sada ostvarili saradnju sa preko 150 institucija iz zemlje i inostranstva i uključili preko 15.000 građana u svoje aktivnovnosti.

Nijesmo organizovali ni prve, najveće ili najmasovnije akcije. Ali jesmo značajan broj njih. Na isto tako značajnom broju lokacija, opština, zemalja…

U skladu sa motom ,,Svaka akcija se računa!“ namjeravamo nastaviti sa istom praksom.

Pridružite nam se.

VODA

Siguran sam da većina populacije bez obzira na sve razlike, podjednako shvata životnu važnost vode.

Teško bi mi bilo da pomislim da je drugačije. Mislim, nije logično da se to može drugačije posmatrati.

Većina zna i da je voda obnovljivi resurs. E tu već počinje problem. Shvatanje pojma obnovljivo definitifno nije isti kod svih.

Čini mi se da je dominantija grupacija koja smatra da nešto što je obnovljivo treba besomučno i nekontrolisano eksploatisati, pritom ne vodeći računa o posledicima i budućnosti.

Da je tako svjedoči stanje vodotoka u Crnoj Gori, koji su usled višedecenijskog pogrešnog upravljanja u značajnoj mjeri ugroženi, kao i živi svijet u njima. Mada kada nešto razmislim, upravljanja zapravo i nije bilo. To je više anarhija.

Nekonrolisana eksploatacija riječnog materijala, ispuštanje otpadnih voda, odlaganje razičitih vrsta otpada, poribljavanje alohtonim vrstama, krivolov, izmještanje riječnih  korita, sve su to razlozi zbog kojih danas imamo alarmatnu situaciju na terenu.

Ono što je najzabrinjavajuće zapravo jeste inertnost nadležnih institucija koje kao da čekaju da se rijeke same izbore za svim kriminalnim i nezakonitim aktivnostima koje ih ugrožavaju. Pa jesu li obnovljivi izvori ili ne?

Donosioci odluka izgleda više brinu o obnovljivim izborima, koji se ipak neće desiti kada je Podgorica u pitanju.

Nego da se vratim na vode. Najnoviji skandal tiče se poptuno nezakonitog poribljavanja alohtonim vrstama koje će nesporno ugroziti autohtone vrste i poremetiti njihovu reprodukciju, čime se nanosi nesaglediva ekološka i ekonomska šteta društvu u cijelini.

Više je nego očigledno da postoji prostor da se ispitaju elementi korupcije i kriminalnog udruživanja. Praktično bode oči.

Ali u besudnoj zemlji, sve po starom.

Septembarski dani (ne)kulture

Po starom dobrom običaju početak septebmra u Nikšiću obilježavaju najave otvaranja kapitalnih projekata, čiji se tajming vezuje za 18. septembar – Dan oslobođenja grada pod Trebjesom i kulturnih dešavanja.

Ni ova godina nije izuzetak. Ima tu svega i svačega, neki bi rekli široka lepeza, drugi buvlja pijaca, ali ne bih ja sad arbitrirao o kvalitetu. Ukusi su različiti, to je za mene zakon.

Ono što meni, kao nekom ko se bavi zaštitom životne sredine, izaziva naročitu pažnju jeste postrojenje za prečišćavanje gradskih otpadnih voda. Projekat koji je uz regionalnu sanitarnu deponiju za opštine Nikšić, Šavnik i Plužine, odgovorno tvrdim najzlouoptrebljivaniji ekološki problem u svrhu predizbornih manipulacija, kada je teritorijalno najveća opština u regionu u pitanju.

Zato me i čudi što se iako dosta stidljivo, ponovo priča o puštanju u rad famoznog ,,kolektora“ , od koga se očekuje da jednoj od najugroženijih životnih sredina u ekološkoj nam državi donese preporod.

Nakon svih zloupotreba koje su pratile ovaj projekat, a gdje nikada nije pokrenuta istraga o koruptivnim elementima, iako su postojale sve indicije, pa čak i za nadzorne organe, nekako je potpuno logično da onaj ko preuzme odgovornost da ponovo aktuelizuje priču, očekuje i čitav set pitanja koja se tiču tog kontraverznog postrojenja.

Neće se valjda zaboraviti sve mahinacije, ugradnje, namještanja, pa to je bila javna tajna koju zna cijeli grad? U vremenu odlaska prošle garniture lokalne vlasti svi su pričali o tome.

Ili možda hoće? Prohujalo sa vihorom…

Iako  ne želim komentarisati bilo šta u vezi takozvanog PPOV-a, dok se ne prikažu rezultati monitoringa njegovog rada, osjećam potrebu da podsjetim da je kolektor samo jedna cijev!

Neka je sa srećom.

Vrijeme Lejka

Svako ko zna kako je živjeti u sredinama sa izraženim socijalnim problemima,  kakva je na moju veliku žalost i Nikšić, vjerujem da će se složiti sa mnom ako ustvrdim da dešavanja koja dovode ljude iz drugih, pa i dalekih destinacija, a što Lejk fest nesporno čini, vraćaju u neka bolja vremena.

Ako se još organizuju u ambijentu kakve su krupačke topole, gdje strujanje vazduha, za razliku od zimskih mjeseci bez povećanih PM 10 česticama, hladi od ljetnjih sparina, može se reći da riječ o takozvanoj win win situaciji, kada su svi na dobitku. I lokalna zajednica, i mjesna zajednica, i partije na vlasti, i one u opoziciji, mali privrednici, nadničari, promoteri, mladi, stari, svi koji vole dobru muziku…

Sad ja ne bih dalje elaborirao oko finansijske dobiti za prezaduženi grad u kom je privreda gotovo zamrla i gdje je svaki upliv keša značajna infuzija, već bih se kratko osvrnuo na organizatore.

Kao neko ko se bavi ekologijom, prirodno je da favorizujem domaće lokalne proizvode, a Lejk fest je upravo to. Naš a svjetski.

Ovaj sad već poznati brend, koji je stvoren bez (pre)velike podrške instucija koje raspolažu državnim budžetom, na kvalitetnoj ideji i vjerovanju ljudi koji su ga inicirali, otvara svoja vrata za sve dobronamjerne koji žele dati doprinos u poboljšanju organizacionih i svakih drugih detalja.

Po meni je to nešto što ga čini najboljim u regionu, jer nažalost iza većine obično stoje zatvoreni krugovi na koje ne utiču ni kritika ni replika.

I zato svi komplimenti organizatorima.

Ono što je meni naročito važno jeste da će i ove godine Lejk imati ekološku priču i da će kampanja Rock&Recycle biti dio toga. Dijeliće se majice, prikupljati ambalažni otpad, razgovorati o reciklaži…

Za razliku od sive svakodnevnice.

Its Lake time.

BUDVANSKI ALIGATOR(I)

Ni kriv ni dužan maleni aligator kojeg su pripadnici budvanske Službe zaštite u spektakularnoj akciji izvukli iz vodotoka Vještica, postao je glavna medijska vijest i dobio naslovnice. I to ni manje ni više nego na 13. jul – Dan državnosti i dan Ustanka protiv fašista.

Nekako sam očekivao drugačiji rasplet. Možda ne da će imati prijem kod Predsjednika ili Premijera, ali svakako ne da će završiti u nekom privatnom ugostiteljskom objektu.

To što je riječ o jednom u nizu etno ili eko sela ili katuna, zapravo cijelu stvar čini još ozbiljnijom, jer u ekološkoj državi Crnoj Gori, koja je potpisnica nekih međunarodnih ugovora koji se bave krijumčarenjem zaštićenih vrsta, imamo izraženu pojavu da se životinje zarobljavaju i nezakonito eksploatišu upravo u takvim objektima.

Nevjerovatno mi je kako neko ko je dio sistema, mada fotografija spasilaca na kojoj dominira detalj cigareta u ruci ne daje takav utisak, donosi neosnovane odluke. Zar nije bilo logično upoznati nadležne institucije i tražiti od njih da preuzmu brigu o vrsti koja nije karakteristična za naše primorje? Ili možda jeste?

Nekako sam sklon da pravim teorije zavjere i posumnjam da se možda ne radi o jedinki te vrste, već da kad bi se malo pronjuškalo ko zna šta bi sve isplivalo na vidjelo. Sjetimo se slučaja sibirskih tigrova od prije par godina.

Da je riječ o jednoj drugoj zaštićenoj vrsti u Crnoj Gori – partijskim agigatorima, siguran sam da bi i istraživačko novinarstvo imalo odgovarajuću reakciju, ovako i taj segment našeg sistema nije opravdao povjerenu ulogu. Ni u jednom momentu niko nije zagrebao malo dublje i pokušao doći do odgovora otkud Lale Gator u Budvi?

Ili možda to nije interesantno? Nestali su kodeksi, ostali su kompleksi, što bi rekli BS.

I diskretni heroji.

LOMAČA ZA EKOLOŠKU DRŽAVU

Malo je koja ideja u istoriji čovječanstva imala humani karaktet kao koncept ekološke države Crne Gore.

Ne ulazeći u duboku analizu šta je uslovilo da poslanici  republičkog parlamenta, baš uoči početka građanskog rata, koji će biti i prvi veliki izazov i prijetnja za ekološku Crnu Goru, jednoglasno usvoje žabljačku deklaraciju, usudiću se javno ustvrditi da je to bila jedina svijetla tačka na dalekom horizontu ka kojoj je naše društvo trebalo plutati… Jer da bi plovili morate imati odgovarajuća plovila, a naša su ostala zarobljena po bjelosvjetskim lukama.

Svjedoci smo da je tokom nešto vise od dvije decenije ideja ekološke države, koja je izglasavanjem nezavisnosti postala i ustavno opredjeljenje Crne Gore, potpuno obesmišljena i degradirana do te mjere da se divlja ljepota, koja je i bila temelj turizma kao jednog od dominantih razvojnih pravaca, polako pretvara u divlju deponiju. Tužan kraj jedne čiste vizije, koja je mogla obezbijediti da Crna Gora bude ne regionalni već globalni lider.

Ono što me najviše boli kao čovjeka koji iskreno vjeruje da naš mali sistem još uvijek može odreagovati i sa sigurnošću ublažiti, a u najoptimističnijem scenariju i otkloniti posledice pogrešnih odluka i promašenih politika,  zapravo jeste ravnodušnost ka očiglednom propadanju i bezvoljnost da se čak i pokuša. Sa tim se susrećem gotovo na svakom koraku.

Možda je nemoguće porediti sudbinu Đordana Bruna sa idejom ekološke države, ali sa sigurnošću mogu poistovetiti odgovor čuvenog italijanskog filozofa i astronoma njegovim inkvizirotima, i neizbježnu reakciju prirode ka ljudskom rodu: „Sa većim strahom vi meni izričete presudu nego što je ja primam“.

Samo što Bruno nije spaljen na smeću, kakva sudbina prijeti ideji ekološke države.

IZBROJI.ME

Ne mogu se čudom načuditi šta se radi u oblasti lovstva i ribolova. Znači kada bih želio u jednoj riječi da predstavim ko i kako raspravlja o nečemu što je u suštini veoma jednostavno gdje institucije sistema žele da zaštite javni interes,  upotrijebio bih – SPRDNJA.

Oni koji znaju način na koji profesionalno funkcionišem, potvrdiće da sam veoma pažljiv u izražavanju, pa me neke kolege čak i kritikuju zbog umjerenosti u konverzaciji, ali kada vidite oko kakvih stvari se vodi polemika i kako se izvrće suština, vjerujem da bi ubjedljiva većina reagovala na isti način.

Izraz ,,mala bara, a mnogo krokodila“ je takođe više nego primjeren, jer više interesnih grupa iz istog motiva a to je finansijska korist, pokušava ,,navesti vodu na svoju vodenicu“ i to na način koji intelektulano ponižava one koje pokušavaju uvući u simulaciju javnog dijaloga.

Davati na upravljanje lovnu faunu i riblji fond a pritom nemati tačan i pouzdan broj jedinki, što je valjda osnovni preduslov za kontrolu odnosno praćenje stanja, jednostavno svuda u normalnom svijetu ne bi bilo moguće.

Upravo zato ono što me naročito začudilo jeste zašto oni koji konkurišu za gazdovanje prihvataju takvu ,,omču oko vrata“, jer ako se ispostavi da je broj jedinki neke vrste recimo mnogo veći na papiru nego u šumi ulazi se u veliki problem. Doduše ovo samo hipotetički predstavljam jer je više nego jasno da tu nema rizika za ekipe koje zaista vedre i oblače lovstvom i ribolom, a ako hoćete i krivolovom.

Nikako ne bih želio da zaboravim i one koji nametanjem nekih posebnih metodologija, žele takođe profitirati i sebi napraviti prostor za ,,autorski“ angažman jer zapravo brojati 1,2,3 i tako dalje, nije jednostavno kao što se čini nama laicima.

Možda je najbolje da se divlja fauna i ribe same izbroje!?

BALKANSKI IZAZOV XXI VIJEKA

Životna sredina zemalja Zapadnog Balkana mora se posmatrati u kontekstu zajedničkog interesa, jer samo kroz regionalno planiranje i viziju moguće je na najbolji način pravilno koristiti i valorizovati postojeće prirodne resurse, pritom vodeći brigu i o budućim generacijama.

Burni događaji u poslednje dvije decenije XX vijeka, ostavili su trajne posledice na ljude i životnu sredinu na ovim prostorima, što bi trebalo poslužiti kao vječita opomena, ali i biti jak motiv za unapređenje postojećeg stanja.

Prirodni potencijali koje je moguće iskoristiti, a tu naročito prepoznajemo obnovljive izvore energije i rudna bogatstva, moraju se sa nivoa donosioca odluka posmatrati mnogo kompleksnije, uz poštovanje prava zainteresovane javnosti da suštinski učestvuje u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine.

Imajući u vidu integracijske procese, prije svega ulazak u Evropsku Uniju (EU), koje su neke od zemalja uspješno završile, a većina uradila značajan dio obaveza, jasno je da se upravo regionalnom povezanošću i konkretnom saradnjom može uticati i na bolje pozicioniranje na međunarodnom nivou, što je od naročite važnosti u dijelu budućeg razvoja i kvaliteta života na ovim prostorima.

Isto tako ukoliko se bude gledao samo pojedinačni interes zemalja u regionu, ili tačnije određenih interesnih grupa bliskih donosiocima odluka, što je do sada bilo izraženo pri neodrživom planiranju hidroenergetskih objekata, vrlo je moguće da se izazovu nesagledive i nepopravljive štete i u ekološkom i u ekonomskom smislu.

Kao i mnogo puta do sada, pred zemljama Zapadnog Balkana je veliki izazov, a tu ne mislim samo na klimatske promjene. Ako ćemo da budemo potpuno realni, sami smo sebi uvijek bili najveća prepreka.