,,Svi znaju svrhu, štuka na vrhu tu su da kvare i naprave lom
a dole na dnu sudbinu jadnu mnogima rešava nekakav som.”
Đorđe Balašević
Mnogo je u poslednje vrijeme priče o vodnom bogatstvu Crne Gore i načinu na koji se njime upravlja, kome se i zašto daju koncesije, ko predstavlja smetnju razvoju a ko se krije iza kulisa, ko ima pravo da štiti javni a ko gura privatni interes i još mnogo toga što bi i čistu, najčistiju rijeku, kakva je naša Tara, suza Evrope, zamutilo do te mjere da ni optičkim pomagalima ne bi mogli identifikovati ko pliva odmah ispod površine, a ko sa dna vreba da uzme što se još uzeti može.
I naravno, shodno ,,dobrom”, starom, provjerenom scenariju, a možda i po službenoj dužnosti, jer neke službe se nikada ne napuštaju, na javnoj sceni se opet pojavljuju već svima prepoznatljivi branitelji sistema, koji izbjegavaju svaki argumentovan javni dijalog i fokus stavljaju na potrebe društvenog razvoja i opšteg prosperiteta, koji se ugrožava od onih, koji više vjeruju svojim očima nego obrađenim fotografijama.
Mahanjem pred kamerama fotografijama koje zahvaljujući Google Earth-u sadrže notu prošlosti i trodimenzionalnu projekciju budućnosti, umjesto da odražavaju postojeće, realno stanje na terenu, pokušava se izmanipulisati javnost i to na tako perfidan, providan i ponižavajući način, koji bi trebalo da isprovocira sve one koji shvataju koliko su okupirani naši vodni resursi.
Ne mogu od sebe otjerati osjećaj da našoj ekološkoj državi prijeti kapitulacija i da ćemo kapitulirati a da građani ostanu uskraćeni od shvatanja razvojnog potencijala i humanog karaktera ove, odgovorno tvrdim, najbolje deklaracije, koju je donijela Skupština Crne Gore u svim njenim sazivima.
Najviše boli ćutanje univerzitetske elite i stručne javnosti, koje ili ne smiju, ili vođene ličnim interesima ne žele, pokušati objasniti građanima koliko smo lošim upravljanjem i prezaduživanjem ugrozili budućnost jednog perspektivnog i brzo osjetljivog razvojnog modela, zasnovanog na odgovornom, održivom korišćenju prirodnih resursa kojima raspolažemo kao drušvo u cjelini.
Iako ponosan na izuzetke, kakve su građanske inicijative za spriječavanje daljeg desanta projekata malih hidroelektanana na naše rijeke, koje okupljaju odgovorne i građanski svjesne i hrabre ljude, nijesam optimista da će sva podnijeta i tek predstojeća žrtva, biti dovoljna da se odbranimo od brana, koje se grade kako bi nas spriječili da koristimo pravo na učešće u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine, a koje nam je garantovano Ustavom, čitavim nizom važećih zakona, kakav je Zakon o životnoj sredini i potvrđenih međunarodnih ugovora, kakva je npr. Arhuska konvencija.
Bojim se, jer primjećujem da većina građana, bez stomačnih problema, prihvata priču da recimo , tamna voda, boje i mirisa fekalija, iz postrojenja za précišćavanje otpadnih voda u Nikšiću ispunjava sve zakonom propisane parametre. Kao i uzorak vidljivo mutne vode uzet iz Tare, u blizini izvođenja građevinskih radova za potrebe izgradnje dionice auto puta.
Da nakon skorašnjih poplava na ulicama opštine Budva, niko nije kriv i odgovoran, već se učinilo pravo čudo i dokazala efikasnost sistema. Ili da stomačni virus koji je prethodnih dana bio prisutan u više opština, nema veze sa vodom koju pijemo sa česme.
Nabrojao sam samo par situacija, onih koje su se nažalost desile u skorašnje vrijeme, a kad bih krenuo unazad, mogao bih na još mnogo toga da podsjetim.
Ali neću unazad, neću ne zbog toga da me ne bi optužili kao nepatriotu, već zato što želim da idem naprijed. I to iskreno želim svima. Svima, ne samo u Crnoj Gori, koji shvataju da voda neće odnijeti svo smeće koje se u nju baci, niti će vrtlozi povući toliko na dno. Jer dio ostane. Neka vrba ili šiblje se već pobrinu za to. I postane vidljivo kad korita presuše. Isto kao i iriturajuće ravnodušno, stanje većine javnosti, što prijeti da nas kao društvo usidri u mjestu. Mjestu koje ne zaslužuje neko ko ima izlaz na more, prelijepa jezera, divlje rijeke i bistre potoke ili neistraženo blago u podzemnim vodama.
Vjerujem da je zato suštinski bitno otvoriti javni dijalog, oko valorizacije našeg vodnog bogatstva, koje se bahato i nemilosrdno rasipalo u prethodnih više decenija i mogućnostima za njegovo održivo korišćenje i sanaciju učinjene ekološke i ekonomske štete.
Vjerujem da je vrijeme da zaplivamo slobodnim stilom jer ,,naidju krize, drukčije grize i samo najbolji plivaju još”.
A najbolji treba konačno i da isplivaju iz sivila.
Pisanje niz vjetar 