Kada se realno analizira način na koji je vođena politika u oblasti upravljanja otpadom, naročito u poslednjih deset godina, možemo reći da je dominantan utisak očigledan nedostatak vizije, ali i odlučnosti da se uradi nešto konkretno.
Preko 350 divljih deponija u Crnoj Gori na kojima završava i do 60% od ukupno generisanog miješanog komunalnog otpada, gdje spadaju i gradska smetlišta koje ,,privremeno” koristi ubjedljiva većina lokalnih uprava, najbolji su dokaz da je priča o tome kako otpad treba posmatrati kao sirovinu zapravo neutemeljena u praksi i samim tim suvišna. Ako hoćete i licemjerna, jer dolazi od onih koji su najodgovorniji za postojeće katastrofalno stanje.
Nevjerovatno je koliko nesposobnost onih kojima je povjereno upravljanje resursima, što otpad nesporno jeste, bez obzira da li je riječ o pojedincu ili grupi kadrova, može da se negativno odrazi na kvalitet života cijele zajednice. Kao i da pokaže sve slabosti i anomalije sistema, što je upravo slučaj sa javnom politikom u oblasti upravljanja čvrstim otpadom.
Odgovorno tvrdim da su posledice pogrešnih odluka u ovoj oblasti nesagledive i u ekološkom i u ekonomskom smislu i kao takve obavezuju, ili bar bi tako trebalo biti, na preispitivanje odgovornosti svih onih koji su ih donosili i svjesno doprinosili produbljivanju problema.