GORO MOJA

,, Oj goro moja

ko te tako ljuto kleo,

ko te tako ljuto kleo…”

Grupa ,,Zajedno”

Je li riječ o profesionalnom interesovanju ili građanskoj odgovornosti nebitno, ali uglavnom nema dana a da se ne zapitam jesmo li morali tako olako dozvoliti višedecenijsku brutalnu poharu naših prirodnih resursa i da li smo kao građani Ustavom deklarisane ekološke države, uopšte svjesni težine posledica pogrešnih politika i razmjera pričinjene ekološke i ekonomske štete?

Da li smo preokupirani borbom za golo preživljavanje, u ovom čini se beskrajnom trancizionom periodu, potpuno zanemarili žrtve predaka i prava budućih generacija na život u zdravoj životnoj sredini?

Jesmo li stvarno o(p)stali toliko sebični da nas zanima samo lična i trenutna korist?

Čemu se možemo nadati ako bespomoćno posmatramo kako nam nesposobni i bahati svakodnevno krčme imovinu i poput vampira, na slamku, lagano isisavaju život?

Shvatamo li u šta smo dobrovoljno pristali da nas kao drušvo pretvore?

Da li u ovoj gustoj, kontaminiranoj magli, uopšte možemo sanjati zdravu viziju kakva je ekološka država, najbolja i jedina realna razvojna šansa za Crnu Goru?

Možda je previše pitanja, ali ako kažem da sebi svakodnevno dajem mnogo više odgovora na ista, uz kontinuirano nadograđenu konkretnu argumentaciju, nadam se da ću podstaći još nekog da se zapita i sebi odgovori.

Sebi, jer je od suštinske važnosti prvo stvari rasčistiti sa sobom, pa tek onda javno zastupati teze u koje vjerujemo i želimo druge uvjeriti u to.

Makar bi tako trebalo da rade odrasle odgovorne osobe, koje imaju pravo da biraju i budu birani.

E sad ulazim u domen politike, ne zato što planiram da osnujem novu partiju ili da se aktiviram u nekoj od već (pre)registrovanih, već iz prostog razloga jer dolazimo do činjenice da je sve povezano sa procesom donošenja odluka i našim pravima i odgovornostima za ono što nam se danas dešava.

Kompromitovani procesi i institucije, kao i potpuno izopačen sistem vrijednosti, prouzrokovali su kulturološke anomalije i bahat odnos prema životnoj sredini i javnom zdravlju, koji je sada ušao u domen neodrživog i pogubnog.

Niko drugi nego mi nije dopustio da crne rupe i crne kutije u sistemu omoguće trajnu devastaciju prostora, nekontrolisanu eksploataciju prirodnih bogatstava i podsticajni i perspektivni ambijent za organizovani ekokriminal.

Građanska neodgovornost, nekultura i letargija su ono što otvara mogućnost za zloupotrebe i destrukciju. Za ekocid nad ljudima i prirodom.

To što prije sebi položimo račune, neće nam olakšati savjest, niti će nas amnestirati od krivice pred pokoljenjima, koje će se nesumnjivo zanimati zašto je i kako sistemski i sistematski uništavana najhumanija ideja ekološke države.

Ali ono što možda može biti benefit, jeste spoznavanje sopstvene moći koja je u svakom od nas. Možda sakrivena u nekom mračnom kutku duše, ali sigurno je tu.

Iskra te skrivene moći u nama građanima, neraskidivo je povezana sa iskonskim porivom za preživljavanje i može izazvati vatru, dovojno veliku da otopi led koji je okovao naša srca i duše.

Otapanje tog leda je jedini način da ne dozvolimo da nas odgovorni za višedecenijsku i višestruku krizu i dalje dijele, prebrojavaju i razvrstavaju, manipulišu i ponižavaju.

Otapanje tog leda je neophodno ako želimo da zaštitimo svoje stanište, naš ekosistem i društveni sistem, našu Crnu Goru i njenu Ustavnu odrednicu ekološke države. Zašto ne reći, otapanje tog leda je potrebno da opstanemo kao autohtona vrsta, građansko društvo i sačuvamo pravo na bolju budućnost.

Otapanje tog leda u nama takođe može uticati na globalne klimatske promjene. Možda i više od onog na Antartiku. I na snagu gravitacionog polja. Makar u našem području.

Samospoznaja ne ide bez samokontrole, mada anarhija ponekad izgleda privlačnija i bliža ekosistemskoj harmoniji nego što su to korumpirane i kriminalnom ugrožene a na papiru demokratski uređene zajednice. Jer u anarhiji nema sistemskog nasilja niti sistemske zaštite za podobne.

Kao neko ko sluša pank muziku a bavi se građanskim ekološkim aktivizmom, ipak prepoznajem i priznajem da je najveći civilizacijski izazov uspostaviti najbolji mogući sistem, zasnovan na vladavini prava, umemeljen na jakim institucijama sistema i građanskoj participaciji i kontroli na svim niovima, što će biti garant efikasne i neselektivne primjene zakona.

Trenutno sa ekološkog i ekonomskog akspekta katastrofalno stanje prouzrokovano lošim i neodgovornim odlukama i politikama, ako nije državni udar, onda ima elemente okupacije, pošto definitivno ne može biti doživljavano kao patriotizam.

Trajno uzurpiran prostor, što planskom što neplanskom gradnjom, devastriran divljim deponijama i nezavršenim megalomanskim objektima, adekvatno nekontrolisano industrijsko zagađenje, potopljene ili neiskorišćene obradive površine, izmasakrirane šume i mrtve rijeke, krivolovom ugrožena divlja fauna, komunalni haos i konačno privatizovan javni interes, svakako ne mogu biti slika jednog uređenog društva, naročito ne Ustavom deklarisane ekološke države.

Nadam se da ću uticati da fokus vratimo na suštinske probleme, prepoznamo moć pojedinačne i lične odgovornosti i u sebi pronađemo motiv da nam više ne bude svejedno.

Ako vam je dobro onda ništa.

,,Sve si goro ređa,

kamo krune s vrha,

ko ti vite jele

i borove skrha”

BUDI SE NIKŠIĆ GRAD

,,Raduj se cvjetaj voljeni grade, 

s tobom su naše ljubavi i nade,  

radostan budi jedini dome moj.”

Miki Vukićević

Teško je bilo odlaziti, a još teže dolaziti sa gorkim utiskom da je Nikšić postao blijeda sjenka od onog što pamtim iz vremena bezbrižnog djetinjstva.

Uvijek sam se trudio gdje god pošao da Nikšić reprezentujem na sebi svojstven način. Životom. Način koji sigurno nije tako reprezentativan, možda ponekad i samodestruktivan.

Nikada nisam pomislio da je Nikšić kriv zbog svega što mu se zadnjih gotovo tri decenije dešava. Ni drugi me puno nisu zanimali. Drugi su uvijek drugi. I kada misle da su prvi. Drugi nikada ne mogu biti šampioni. A Nikšić je za mene uvijek bio i ostao apsolutni prvak u apsolutnoj kategoriji.

Prije nekih desetak godina prvi put mi kroz glavu prođe ko je onda kriv ako ne ja? Nisam nikada uspio da shvatim odakle je došlo to pitanje sa tačnim odgovorom. Da li iz podsvijesti ili srca? Ali to i nije važno. Bitno je da sam prilično brzo spoznao svoju ličnu odgovornost za sve ono što se izdešavalo, ovo što nam se trenutno dešava i ono što će nam se tek izdešavati.

Nakon tog, za mene sasvim neočekivanog prosvjetljenja, nijesam puno promišljao šta da radim.

Odlučio sam da se borim za svoj Nikšić. Onako kako jedino i mogu. Životom. Ako mislite da je nekom poput mene, bilo lako odlučiti da se posveti jednom tako višem cilju, varate se. Bilo je još lakše. Bilo je oslobađajuće jednostavno. Samo je trebalo sebi objasniti da je najhumaniji i najčasniji poziv braniti ljude. Jer ljudi su Nikšić. Ljudi su Crna Gora. Ljudi su i neraskidivi dio Prirode. Kada Prirodu branite od čovjeka, zapravo branite i čovjeka. I imate Prirodu kao saveznika. A čovjek ko čovjek. Nekad smo sebi najveći neprijatelji. Sve češće čini se.

Ono što sam naučio za ovu deceniju od kada živim životom građanskog ekološkog aktiviste jeste da uvijek treba uvažiti pravo javnosti da se izjasni o pitanjima koja se tiču životne sredine. Ne ,,samo” zato što je to pravo garantovano Ustavom Crne Gore, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora, već zato što je nepisano pravilo da ćete uvijek dobiti korisne informacije, sjajne ideje i konkretne predloge, čime se značajno olakšava donosiocima odluka. Naravno ako žele da donesu odluke od javnog interesa. Što je sve rjeđe, bojim se.

Upravo zato nikako ne mogu da prihvatim da je lokalna uprava Opštine Nikšić počela realizaciju spornog projekta rekonstrukcije centralnog gradskog prostora, Trga Slobode, bez sprovedenih javnih konsultacija, što je pozitivna evropska praksa, bez javne rasprave oko idejnog rješenja i sprovedene procedure procjene uticaja na životnu sredinu, što su zakonske obaveze, bez postavljana info table sa podacima o građevinskoj dozvoli i investitoru, što je moralo biti urađeno sedam dana nakon izdavanja građevinske dozvole, shodno važećem Zakonu o uređenju prostora i izgradnji objekata, bez odgovora na peticije koje je potpisalo 1211 građana i bez saziva vanredne sjednice Skupštine lokalnog parlamenta na kom će se razmotriti ideja 1/3 odbornika o referendumu oko planiranog uklanjanja višedecenijskih drvoreda lipa, što je propisano Statutom opštine Nikšić.

Neću po strani ostavljati sve ove navedene probleme, niti prestati ukazivati na sve uočene nepravilnosti i pokušavati razotkriti skrivene motive pojedinaca iz lokalne uprave, samo se ovog puta želim osvrnuti na nešto što je za Nikšić mnogo važnije. Makar ja mislim tako.

Možda nemam pravo da se toliko poistovjećujem sa Nikšićem, ali vjerujem da ovog puta osjećam puls svog grada više nego ikad prije. Ponekad sam brinuo da će mu srce stati ili prepući zbog tuge u šta smo se pretvorili.

Opraštao je Nikšić sve naše greške, pokušavao da izliječi naše rane, bio ponosan na naše ožiljke…Ali se gasio, umirao zbog naše nebrige, bezosjećajnosti, nesolidarnosti…Čak sam sumnjao da je i Nikšiću postajalo biti svejedno.

I upravo zato aktuelna građanska akcija oko očuvanja višedecenisjkih i onih mnogo mlađih stabala lipe na Trgu Slobode, bila je za mene veliko prijatno iznenađenje. Podrška ljudi ne samo putem peticija i pisanih stavova, već kroz direktnu komunikaciju, sjajne ideje o sadržajima na Trgu Slobode, načinima za očuvanje i unapređenje postojećih drvoreda, organizovanju saobraćaja u tom dijelu grada, brendiranja Nikšića kao grada lipa, turističke valorizacije ubranog jezgra i mnogih drugih koji su stizali sa svih strana svijeta, daju mi za pravo da odgovorno ustvrdim da u prvi plan nije stavljen javni interes.

Da je lokalna uprava željela da najveći gradski trg u Crnoj Gori, bude i najfunkcionalniji i najljepši, dostojan teritorijalno najveće opštine, sadržajno prilagođen potrebama građana, a ne interesnih grupa povezanih sa pojedincima iz vlasti, bilo bi sluha da se sa građanima, stručnom i laičkom javnosti razgovora o budućem izgledu tog prostora i razmotre predlozi i sugestije, prije nego što se donijela jednostrana odluka i krenulo u realizaciju projektne ideje stare 15 godina.

Bez obzira na sve Nikšić će izdržati, nahranjen pozitivnom energijom i vizijom kreativnih ljudi koji ga vole. Preguraće i žicom zarobljeni Trg Slobode, na kom ,,tiho cvile, lipe male”, kako je to iskomentarisao jedan od najvećih Nikšićana, naš Mile.

Dočekaće naš Nikšić i bolja vremena,

I nikad neće biti sam , u to sam sad potpuno siguran.

NIKŠIĆ PAMTI

,,Sunce tebi, sunce meni, tebi jedan, meni drugi put…“

Miladin Šobić

Tog za neke, makar nijh par, istorijskog julskog jutra, na Ivanjdan, ulaskom teške mehanizacije na centralni gradski prostor, ,,svečano“ su započeti radovi na rekonstrukciji Trga Slobode u Nikšiću.

Dva (novo)govora, slična ali ne i identična, koja su pred zaposlenima u lokalnoj upravi održali predsjednik i menadžer, obilovala su vizionarstvom i ponosom, odisala prefinjenošću i urbanošću i  kao takvi izazvali (ne)zasluženo ,,tanak“ aplauz od kolega iz lokalne administracije i javnih ustanova, kojima je bilo sugerisano da se pojave na Trgu Slobode i prisustvuju i ovom spektaklu. Moguće da je na (ne)oduševljenje uticala i razlika u honorarima između funkcionera i ,,običnih“ službenika, omogućena kontroverznim Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru. Ali da se ne miješamo u njihove unutrašnje stvari. Vratimo se onome što se tiče javnog interesa.

Ono što je, ne samo za moju malenkost, bilo interesantno jeste da na ovom nesvakidašnjem dešavanju nije bilo građana, čijom su se ,,velikom“ podrškom za ovaj kapitalni infrastrukturni projekat, samo dan uoči ,,svečanosti“ hvalili gradski oci, u identičnim reagovanjima u kojima su bezuspješno pokušali netransparentan proces i nedostatak kapaciteta za kulturan argumentovan javni dijalog, UDBA-škom, politikanstkom metodom spustiti na lični nivo, aludirajući na političku ambiciju ,,vještih“ pojedinaca, među kojima je moja malenkost, koji su stali u odbranu višedecenijskih i mnogo mlađih stabala lipa, koje su Trgu Slobode sve ove decenije davale ljepotu i vrijednost.

Ono što je bilo još nevjerovatnije, gotovo nezamislivo ako znamo da smo ,,debelo“ ušli u predizbornu kampanju, jeste izostanak visokih državnih zvaničnika sa još jednog ,,svečanog“ otvaranja projekta koji će Nikšiću donijeti prosperitet i dati mu svjetski sjaj.  Primjećen je doduše jedan poslanik, visoki partijski funkcioner, koji je, našaliću se, vjerujem došao da vidi kako izgleda to ,,lalino“ drvo kojim namjeravaju zamijeniti višedecenijske i one mnogo mlađe, poslednjih godina sađene lipe na Trgu Slobode. Ali isto kao što lala nije lipa, pa bio i američki tulipaner, ni Lala nije Milo. Pa ni Filip. Nije Lala ni Milica. Da ostanemo u krugu nas Nikšićana.

Moguće da su najviši državni zvaničnici, shodno ranijem iskustvu pretpostavili da će poput nekih drugih kapitalnih infrastrukrturnih projekata (npr. sistem za prečišćavanje otpadnih voda) biti još ,,svečanih“ otvaranja jer će rekonstrukcija imati više faza. Prva, ,,svečano“ započeta na svetac Ivanjdan, jer se tako (ne)valja, trebala bi da se završi tik pred predstojeće parlamentarne izbore. Politikantski providno ili ne, prosudimo shodno ličnim utiscima.

Poseban pečat spektakularnoj ceremoniji tog za mene veoma sparnog jutra, koju sam i lično ispratio iz hlada višedecenijske lipe bilo je pominjanje ekspertskog žirija, oformljenog zbog spomenika kralju Nikoli i isticanje učešća predsjednika države Vujanovića i Mitropolita Amfilohija u tom tijelu.

Ako mislite da je to slučajno, varate se. Rizikujući da pomislite da ulazim u domen teorija zavjere, ipak ću ustvrditi da je to takođe bio politikantski, providan pokušaj da se nedostatak argumentacije izdigne sa lokalnog na ,,veći“ nivo, jer valjda višedecenijske lipe, a da ne pominjeno one mlađe, slađe, zaštićene metalnom konstrukcijom, ne mogu biti važnije od države i crkve? Neće valjda građanima i nevladinim organizacijama pasti na pamet da krenu protiv države i vjere? Nije valjda lipa važnija od državnih simbola? Ili Svetog pisma?

Nije valjda Ustavom, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora  garantovano pravo građana i zainteresovane javnosti na učešće u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine, važnije od ,,garantovanog“ posla nekim investitorima i prostora za (u)gradnju?

Legenda kaže da su zraci sunca utkani u cvijet lipe. Sunce je utkano i u znak organizacije na čijem čelu imam čast da budem, pa me to dodatno obavezuje da osvjetljim suštinu problema sa kojim se Nikšić danas suočava i tako smanjim prostor za manipulacije javnosti oko motiva kampanje koja je nikšićke lipe poslednjih dva mjeseca učinila najpoznatijim u ovom dijelu svijeta.

Niko, a posebno ne oni građani koji žele da žive i rade u Nikšiću, nije protiv rekonstrukcije Trga Slobode, kao i što nijesmo protiv bilo kojeg drugog infrastrukturnog projekta čijom će se efikasnom realizacijom unaprijediti kvalitet životne sredine.  Zbog toga je skandalozno da nije bilo javne rasprave za projekat rekonstrukcije, jer sjajne ideje koje smo dobili sa svih strana svijeta, mogle su biti razmotrene i usvojene. Mi nijesmo protivnici razvoja grada.

Ali jesmo protiv jednostranih odluka. Jesmo protiv nepoštovanja Ustava. Jesmo protiv nepoštovanja Arhuske konvencije i nepoštovanja Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata. Jesmo protiv bahatog ignorantskog ponašanja lokalnih funkcionera. Jesmo protiv bespotrebne sječe višedecenijskih drvoreda lipa. Jesmo protiv sječe mladih sadnica lipe, zasađenih prethodnih godina na Trgu Slobode.

Lipama je mjesto na Trgu Slobode. Jer sloboda još uvijek živi u Nikšiću.

A Nikšić, ko i Nikšićani.  Pamti i bolja i gora vremena.

Bolja čekamo zajedno. Jer zajedno možemo sve.

ZOV NIKŠIĆKIH LIPA

,,Ko mlad svat se ovo jutro kitim, pahulje žute sa grana sipe,

pa ne znam dal je proljeće il ti, kad nikšićke zamirišu lipe. “

Dragan Radulović /Miki Vukićević

Teško je suzbiti emocije kada spoznate opravdanost sumnje da vašim gradom upravljaju ljudi bez vizije, bez etike, bez poštovanja, bez straha od odgovornosti pred sadašnjim i budućim pokoljenjima. Bez ljubavi prema svetinji koja im je povjerena na čuvanje. Jer Nikšić, za nas koji ga iskreno volimo, jeste svetinja. Kao što bi i svaki dom trebao biti za one koji žive u njemu.

Nekad industrijski, univerzitetski, kulturni centar ovog dijela Balkana, teritorijalno najveća opština u regionu, Nikšić je iz tranzicionog perioda izašao kao ubjedljivo najveći gubitnik, osiromašen, devastiran, ponižen…

Dovoljno je prošetati gradom pa shvatiti koliko je u slučaju Nikšića tačna ona tvrdnja da aktuelna vlast nije bila sposobna ni okrečiti ono što se posle drugog svjetskog rata izgradilo. Sivilo oštećenih fasada, zapušteni  i napušteni objekti, polomljeni mobiliraj,  uzurpiran prostor, sve to ukupno daje jedan mučan osjećaj onima koji pamte nekadašnji Nikšić, uređen i svjež, otmen i perspektivan.

Na moju radost ili nažalost,  iz djetinjstva pamtim neke srećne dane, vrijeme kada se Nikšić razvijao i kada je postojala vizija.  Gdje je pritom bilo mjesta za sve one koji žele da budu uključeni u društveni život i proces donošenja odluka.  Nikšić je tada bio pravi otvoreni grad. Grad ponos svih svojih građana.

Isto tako svjedok sam različitih promašaja lokalne uprave, koja nikako da potisne svoj rušilački poriv, koji je počeo od OŠ ,,Olga Golović“, koja je srušena da bi se gradio betonski monstrum Dom revolucije, koji je na svaki način bio poguban za Nikšić. U poslednjih deceniju, srušena je i zrgrada čuvenog nikšićkog pozorišta, sa bioskopom, takozvanom malom salom, Dom Vojske, gradska tržnica, gradske česme…

O načinu rekonsktrukcije gradskih saobraćajnica koje su prekopavane desetinama puta iz različitih razloga, često uz oštećena na komunalnoj infrastrukturi, čime je građanima otežavan život , sigurno je da će jednom, kada i Nikšić dođe na red državnog tužilaštva, biti više riječi.

Bilo je tu još rušilačkih planova, poput rekonstrukcije dijela ulice Ivana Milutinovića, gdje je bilo planirano proširenje saobraćajnice, uklanjanje drvoreda višedecenijskih stabala lipe, skraćivanje trotoara, koji je zahvaljujući odgovornim građanima osujećen. Ljubav prema nikšićkim lipama, svim uspomenama i tajnama koje one sigurno čuvaju, svim prvim poljupcima ispod njihovih bujnih krošnji, bile su tada nešto što je nadjačalo sve različitosti. Partijske i druge podjele. Lične sujete i netrpeljivosti.

Pokazali smo da su drvoredi lipa u urabanom jezgru grada nešto što je neraskidivi dio nas. Dokazali smo da shvatamo da je riječ o životu. I da nijesmo spremni dozvoliti da neko tek tako okonča život našim lipama. Da nijesmo od betona već od emocija i solidarnosti. Da smo Nikšićani.

Ono što bi sada svima nama koji volimo Nikšić, moralo biti u fokusu jeste plan rekonstrukcije centralnog gradskog trga – Trga Slobode, gdje se između ostalog namjerava uklanjanje drvoreda višedecenijskih lipa, simbola grada i postavljanje otvorenih barova, čime bi se u potpunosti izmjenila namjena tog prostora i nesporno negativno uticalo na kvalitet života i životne sredine u ubranom jezgru grada.

I dok ideja popločavanja Trga Slobode autohtonim nikšičkim kamenom, ima višestruko zanimljiv aspekt, potpuno je suludo razmišljati o uklanjanju drvoreda višedecenijskih stabala lipe, koje imaju nesporno ekološki i kulturološki značaj i koje je moguće sačuvati i uklopiti u ambijent. Isto tako neshvatljivo je da se razmišlja o postavljanju otvorenih barova na potezu koji bi morao biti oplemenjen novim zelenim površinama, parkovskim mobilirajom, pa ako hoćete i novim kulturološkim sadržajem. Trg Slobode zaslužuje nove lipe i još jedan spomenik onima koji su svoj život dali ili posvetili Nikšiću. I to od autohtonog materijala koji može da simbolizuje od čega su oni bili satkani. Čitava plejada znamenitih građana poput Dragana Radulovića, zaslužuje da im se oda čast na takav način.

Jasno je da se druženjem sa biznismenima koji su tranzicioni period iskoristili da postanu ,,ugledni“ može samo razgovarati o projektima poput otvorenih barova, ali ponekad bi bilo korisno i prošetati gradom, popričati sa onima koji su svoj život posvetili izgradnji Nikšića. Naročito onima kojima je samo preostalo da šetaju nikšićkim korzom i odmore na nekoj od klupa i u hladu lipa.

Nadam se da će aktuelna garnitura lokalne uprave shvatiti pouku i odustati od suludih ideja.

Ne dirajte nam lipe.

,,Kao plave pjesme zore sviću, pod lipom te čekam u Nikšiću.”

KONFLIKTNO PLANIRANJE POTVRDA NEDOSTATKA VIZIJE

Ne mogu se oteti utisku da će najveći izazov u budućnosti za nas kao društvo u cjelini, zapravo biti pokušaj ubalažavanja posledica pogrešnih odluka, nastalih u najvećoj mjeri zbog nepostojanja vizije razvoja, ali i destruktivnog i bahatog odnosa prema prirodnim resursima, koji su zapravo trebali biti naša zlatna rezerva. Naša jedina istinska sigurna budućnost. Nasleđe koje smo morali sačuvati za buduće generacije.

Sve činjenice govore da će biti potrebno uložiti ogromna finansijska sredstva kako bi se saniralo, u mjeri u kojoj je moguće, sve ono što je ostalo nakon višedecenijske nekontrolisane eksploatacije i devastacije prirodnih bogatstava i forsiranja potpuno pogrešne razvojne politike, koja se zasnivala na održavanju davno prevaziđenih tzv. ,,prljavih” tehnologija, (ne)planskom uništavanju prostora i izgrađene infrastrukture, rasprodaji državne imovine i tolerisanju sive ekonomije, što je odgovaralo određenim strukturama bliskim vlasti koje su uspjele da se u svom tom haosu ,,snađu” i pozicioniraju tako da mogu uticati na društvene tokove.

Kako se kroz posao gotovo svakodnevno susrećem sa neefikasnom i selektivnom primjenom zakonske regulative, karikiranjem obavezujućih procedura, malicioznim tumačenjem i nepoštovanjem  garantovanih prava i drugim sistemskim anomalijama, teško mi je razumijeti kako smo kao društvo dopustili da padnemo na ovako niske grane.

Nesporno je da su turbulentne ,,tranzicione” decenije uticale na naše živote mnogo više nego što smo spremni priznati, jer nije lako objasniti sebi kako neko sa kičmom može biti beskičmenjak, ali ono od čega strahujem jeste da još uvijek ne slutimo koliko će štete od svega što je loše rađeno trpjeti buduće generacije. Kao neko ko se u radu uvijek vodi vizijom, koja je zapravo nešto mnogo više od ličnog interesa, za razliku od ,,vizionara” koji su donosili odluke u poslednjih četvrt vijeka, naročito u zadnje vrijeme prepoznajem da zapravo i nije bilo realno očekivati mnogo od onih čiji su kapaciteti za planiranje bili i ostali u domenu ,,ugradnje”. Neko ko je nadogradnju shvatao isključivo u kontekstu većeg broja spratova, nije ni mogao imati viziju kako održivo upravljati prostorom i pravilno valorizovati prirodna bogatstva.

Godine koje su ,,pojeli skakavci” donijele su i neke nove trendove i brendove, ali i nove provjerene kadrove koji su bezpogovorno (na)slijedili stare upravljačke bardove. Građani i država su po nepisanom pravilu uvijek ostajali kratkih rukava. A poneki As i bez sistemske podrške, kao onaj u Perazića dolu. Ili onaj u Spužu.

Najgore od svega, nijesu izvučene pouke, pa se i dalje lični interes pozicionira ispred javnog kod ubjedljive većine, kod nekih i podsvjesno, što je najbolji pokazatelj izražene socio-ekonomske, kulturološke, identitetske i ekološke krize.

Zamjenom teza se može pokušati skrenuti pažnja sa suštine, probati prebaciti odgovornost na neistomišljenike ali ono što sve teže prolazi jeste zaustaviti proces duhovnog oslobađanja pojedinca, građanina, koji prepoznaje sopstvenu odgovornost prema sebi i želi da javno polemiše sa onima koji mu lošim upravljanjem zagorčavaju i ugrožavaju život i imovinu. Ličnu i državnu. Jer državno je isto tako naše, što je potpuno zapostavljeno. Svačije zapravo nije ničije. Kao i što ničija nije do zore gorjela.

Nacrt prostornog plana posebne namjene (PPPN) za obalno područje koji je uradilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma izazvao je tokom javne rasprave dosta interesovanja i reakcija javnosti. I one stručne i laičke, što bi upravo trebalo da bude korisno kako za naručioce, tako i obrađivače ovog, za dalje upravljanje našom obalom, suštinski važnog dokumenta. Namjerno kažem trebalo, jer kao neko ko je aktivno učestvovao kao kritičar plana u javnoj debati, nijesam baš siguran da se tako doživljavaju komentari i sugestije koje dolaze od strane lokalnih uprava, organizacija civilnog društva, eminentnih stručnjaka i građana. Pa i od tima koji je radio prateći Nacrt izvještaja o strateškoj procjeni uticaja na životnu sredinu u kom je prepoznat konfliktan odnos plana prema potencijalnim zaštićenim područjima, Mada je konflikt sa prirodnim vrijednostima vidljiv i u djelu nedostatka sanacionih smjernica za devastirani prostor i revitalizacije ugroženih područja i staništa, koja su već imala odeđeni nivo zaštite.

Isti utisak imam i za Nacrt nacionalne strategije održivog razvoja (NSOR) do 2030. godine, koja je imajući u vidu da se donosi u godini kada se obilježava 25 godina od proglašenja Crne Gore ekološkom državnom, trebala biti snažno posvećena toj jedinstvenoj razvojnoj šansi. Umjesto toga otvaranjem prostora za projekte poput spalionice otpada, NSOR omogućava potencijalni konflikt jer je potpuno izvjesno da bi jedan takav objekat naišao na snažno nezadovoljstvo građana i ekoloških organizacija.

Odustajanjem od ekološke a stvaranjem ,,resort” države, koja bi u jednom od scenarija mogla da postane i regionalna spalionica smeća, što je takođe kontradiktorno i međusobno isključivo, građanima Crne Gore se nanosi nepopravljiva trajna ekološka i ekonomska šteta, a buduće generacije ostaju bez mogućnosti upravljanja prostorom koji bi trebao biti njihovo nasleđe.

Konflikt nije vizija. Ni sa čovjekom, ni sa prirodom.

ŠPIJUNI I ŠERVUD

Nadam se da vam je naslov privukao pažnju. Ma siguran sam da jeste. U Besudnoj je praktično nemoguće da riječ ,,špijun” prođe nezapaženo. Tako je uvijek bilo i bojim se da će se tako nastaviti i u sigurnoj nam budućnosti. Još kad je u naslovu. Evo vidite da sam u pravu i Vi ste se upecali.

Sada kada sam privukao vašu pažnju, potrudiću se da i nastavak teksta bude dovoljno zanimljiv. Mada sam siguran da to neće biti lako. Naročito jer ovo baš i nije tekst o špijunima.

Nije ni o Robinu Hudu, iako je Šervudskoj šumi upravo on donio svjetsku slavu. Ali shvatićete već o čemu je. Meni se čini da sam ja shvatio. Samo mi je bilo teško da prihvatim neke istine.

Kada god imam slobodnog vremena, što je na moju žalost sve rjeđe, trudim se da pročitam neko književno djelo ili odgledam neki dokumentarni ili igrani film. Nijesam neko ko voli čitaonice, pozorište ili bioskope. Na moju štetu, siguran sam. To volim da radim u izolaciji i tišini. Sem što se privremeno rasteretim od posla i drugih obaveza, nakon toga gotovo uvijek dobijem i neku inspiraciju ili ideju. Obično iskoristim zanimljive citate, kao uvod u razradu neke problematike koja me zainteresuje, što već znaju oni koji prate moj pisani rad.

Ovog puta me podstakao jedan film, u kom glavni junak, mlada policijska nada, nakon brutalnog razbijanja demonstracija pristalica Nelsona Mendele, na kojima su ubijani ljudi, sa potpunim pravom okupljeni, spoznaje nepravde aparhejda i okreće leđa tom okrutnom sistemu u koji više nije mogao da vjeruje. Taj mladi policajac, iz ugledne porodice, počinje da pljačka banke širom Južnoafričke Republike i dijeli oteti novac sirotinji. Eto je veza sa Robinom Hudom i Šervudom, pomislićete garant. E ponovo nije.

Mene je radnja filma odvela prvo u maštanje, pa onda bacila u duboko razmišljanje. Opet sam proživljavao haos 24. oktobra prošle godine. Osjetio suzavac i plikavac. Sa nevjericom posmatrao kolonu policijskih i vatrogasnih vozila koja pod rotacijom i velikom brzinom prolaze kroz uplašeni narod. Tražio pogledom prijatelje sa kojima sam bio. Jeste, pogodili ste o čemu se radi.

Radi se o nama. O ekološkoj Crnoj Gori, a ne bivšoj robovlasničkoj Južnoafričkoj Republici. Riječ je o sistemu koji je u XXI vijeku doveo do toga da mirni građanski protest postane nešto što je ličilo na anarhiju. Gdje su ugroženi nevini životi, sa pravom okupljenih razočaranih građana. Ako i ovdje vidite vezu sa aparhejdom, za mene ste potpuno u pravu.

Idemo dalje. Zamislio sam se oko, čini mi se, logičnog pitanja da li u onoj grupi policajaca koji su u Podgorici tog 24. oktobra razbijali demonstracije koristeći silu, doziranu ili prekomjernu, postoji neko sličan junaku iz filma urađenog po istinim događajima u Južnoafričkoj Republici?

Da li je tamo postojao neko kome se zgadilo da bije građane koji su tražili samo ono na što imaju pravo? I to ne po rođenju, kao neki, već po Ustavu, mnogobrojnim međunarodnim deklaracijama i ugovorima i domaćim zakonima. Jeli tamo bilo nekog ko je prepoznao da sistem treba zaštiti od onih koji ga izvrgavaju ruglu i koji mu prave žive rane, a ne od golorukih građana, od kojih je velika većina bukvalno na ivici egzistencije?

Nekako taman kad počeh da se pribojavam odgovora, na pamet mi pade sada već bivši Ministar unutrašnjih poslova. Prepoznah niz potencijalnih sličnosti sa junakom filma. Za političke pojmove još uvijek mlad, bio je i velika nada ne samo svoje, već i drugih, naročito vladajuće partije. Čini se i da je konačno osjetio na svojoj koži koliko sistem zapravo neprijatno miriše. A i krenuo je od (naj)prve banke.

Kada bi se milioni, o kojima je sada već opozicioni poslanik, pričao u Skupštini Crne Gore, tokom rasprave o njegovom razrješenju sa ministarskog mjesta, upotrijebili za čišćenje smeća sa različitih lokacija, kakav bi to potencijalno filmski zaplet bio? Ili možda pravedan rasplet? Koliko bi nam samo čistija bila životna sredina. A i smeće bi završilo na odgovarajućem mjestu.

Naravno da nikada neću pozvati na otimačinu i pljačkanje, pa ni onih koji su više od četvrt vijeka besomučno pljačkali sve nas, a vjerujem da ni bivši Ministar nema u sebi to što bi ga do kraja povezalo sa ex policijskim kapetanom iz filma koji je redom pustošio banke. Ne vjerujem da je mogao da doživi baš toliko duboko razočaranje.

Ono što iskreno priželjkujem jeste da bivši Ministar doživi prosvjetljenje i uz pomoć Specijalnog državnog tužilaštva ovom narodu vrati dio onoga što je od njega na različite načine nezakonito oteto. Ako to ne mogu biti vrijeme i pare, neka barem odgovorni za to budu raskrinkani i adekvatno sankcionisani.

To bi bio dobar početak kraja. Jer bez kraja nema ni novog početka.

A ko nije završio ono što je počeo, neće doživjeti ni moralnu niti bilo kakvu drugu satisfakciju.

E VALA NEĆETE

,,Ničija nije do zore gorjela.”

Narodna izreka

Da odmah na početku razjasnimo, da ne bude posle nejasnoća. Obraćam se upravo vama koji ste umislili da imate pravo nemilosrdno devastirati životnu sredinu, nekontrolisano koristiti prirodna bogatstva i bezobzirno ugožavati zdravlje ovog naroda. Vama koji umreženi sa različitim interesnim grupama predstavljate najveću opasnost za Crnu Goru i njene građane. Vama koji ste zloupotrijebili ovo društvo koristeći rupe u zakonima, nesavjesno obavljali službene položaje, ugrađivali se i okoristili na nezakonit način. Vama koji ste toliko osilili da ste sebi dali za pravo da javno prozivate one koji imaju drugačije mišljenje i građanske hrabrosti da se bore za garantovana prava, za uslove dostojne civilizacijskih dostignuća i vijeka u kome živimo. Vama koji tajno ogovorate one koje agrumentima i znanjem ne možete ućutkati. Vama koje buduće generacije neće pamtiti po ničem dobrom. Vama koje čeka rezervisan prostor na smetlištu istorije.

Sada kada smo skinuli bijele rukavice, preći ću na ono zbog čega vam ovo pišem. Uvijek sam se pitao dokle ide nečija bezobzirnost i koje su krajnje granice vaše okrutnosti? Koliko neko treba da mrzi prvo sebe, pa onda sve redom, kada se odluči da nemilosrdno uništava svoj dom i rasipa sve ono što je naslijedio od predaka? Koliko zlo treba da bude u nečijem srcu da ne vodi brigu o onome šta ostavlja svojim potomcima? Koliko miševa misli da će (p)ostati mačak?

Наставите са читањем „E VALA NEĆETE“

LICEMJERI I PLATFORME

,,Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka.“

Meša Selimović,  (Tvrđava)

Znam da ima ljudi koji više puta čitaju ista književna djela, iznova analiziraju mudre misli, javno hvale njihove tvorce, ali i ponekad, u tišini svoga srca, vole i da dovedu u pitanje sopstveni doživljaj tih istih mudrosti.

Lično sam se uvjerio i da ima onih koji na prvu loptu prepoznaju da nešto ,,smrdi“ na izdaju, (ras)prodaju ili kako se to već danas žargonski definiše u kontekstu najnovije tragikomedije u režiji sve tri grane vlasti u Crnoj Gori. Mada je potpuno jasno da za sve ovo što se danas dešava veliku zaslugu ima i četvrta, tajna a javna, ,,savjetodavna“ grana vlasti, koju čini intelektualna i kriminalna elita, ujedinjena zbog ,,većih“ interesa.

Iako se, što možda nije skromno, prepoznajem i među jednima i drugima, ipak mislim da je ovih drugih znatno više nego prvih.

Uvijek je drugih više. Valjda je to i prirodno, instikti za golo preživljavanje su nam izraženiji od želje za preispitivanjem ličnog poimanja tuđih iskustava. Ili da budem jasniji, danas postoji mnogo veća opasnost od toga da vas neko prevari i iskoristi, nego da ličnim interpretiranjem djela, recimo Meše Selimovića, nekom prouzrokujete duhovnu ili materijalnu štetu. Da je tako mogu posvjedočiti neki ex drugi, koji su prvi izdati. Ili prodati. Ili zatvoreni.

Наставите са читањем „LICEMJERI I PLATFORME“

NIKŠIĆ I NEDOĐIJA

,,Grad bez ljubavi, sumrak ideja.  Loše vibracije u mojoj glavi.

Dolje na ulici koraci u tami.  Mozgovne vijuge šeću svoje pse…“

Branimir Džoni Štulić

Sačuvati neiskvarenog dječaka u sebi, oduvijek je bio jedan od mojih najvažnijih životnih ciljeva. Kada pogledam unazad, ne mogu a da ne prepoznam kako me insistiranje na toj za mene duhovnoj potrebi, koštalo prilično mnogo. Kako na ličnom, tako i na profesionalnom planu.

Nijesam od onih koji kada se pogledaju u ogledalo, ne žele da vide bore, sijede vlasi, ožiljke… Previše cijenim sjećanja na mnoge neprospavane noći, više ili manje sretne ljubavi, lude i najluđe provode, mala i velika razočarenja, da bih svo to lično bogatstvo zamijenio samozadovoljavanjem fizičkim izgledom.

I upravo je tu najveća razlika između Petra Pana, čuvenog junaka crtanih i animiranih filmova i mene. Ja više nikada neću izgledati kao dječak. Neću više  imati ni svoju Zvončicu. Odavno sam, svojom krivicom, izgubio kontakt sa njom.

Ipak pokušaću zadržati u sebi to nešto dječje, to što mi ne dozvoljava da tek tako oćutim nepravdu kada je primjetim. Ma gdje bio i ma gdje se ona (za)desila.

Slutim i još neke razlike između nas dvojice. Recimo Pana voli ubjedljiva većina ljudi. Za sebe to ne mogu ustvrditi. Mislim da postoji realna šansa da ću u nekim krugovima, posle ovog teksta, biti još manje voljen. Ali to je svjesna žrtva.

Postoje doduše i neke sličnosti. I ja znam ponekad da uzletim. Istina, češće mi se dešavalo da padnem. Nekad  je prolazilo gotovo bez posledica. Nekad i sa višestrukim lomovima. Šta ćete, dječja posla.

Ali nije ovdje riječ o meni. Ni o Panu.

Radi se o mojoj Nedođiji. Mom voljenom, jedinom i vječnom gradu Nikšiću.

Наставите са читањем „NIKŠIĆ I NEDOĐIJA“

Пљеваљски сос

Вишедеценијски и изражени еколошки проблеми у Пљевљима неспорно проузрокују штетне ефекте по здравље људи и квалитет животне средине. Сигуран сам да сте ово чули или прочитали небројено пута и да сте примјетили да око тога и стручна и лаичка јавност, надлежне институције и организације цивилног друштва, па и све политичке партије, имају неподјељено мишљење.

Дефинитво постоји општи консензус и да током зимских, такозваних грејних мјесеци, нарочито присутан проблем постаје загађеност ваздуха. Ту већ постоје различита мишљења у вези доминантног узрока аерозагађења, нарочито када су у питању суспендоване честице, што нас уводи у простор за полемику и претпоставке пошто не постоје адекватна истраживања која би могла,на основу чињеница,дати утемељен одговор на то суштински важно питање.  Или прецизније заинтересована јавност нема увид у таква документа, која можда и постоје потхрањена у некој и нечијој закључаној фиоци. Ништа данас није немогуће. Нарочито не код оних који јавно раде тајне послове.

Топлификација урбаног дијела општине препозната је одавно као једино адекватно дугорочно рјешење за смањење концентрација средњих дневних вриједности PM10 честица, око чега се опет, макар јавно, слажу сви. Можда и ту има неких тајних мотиваили макар тајних преговора, али да не пређем у теорију завјере.

Наставите са читањем „Пљеваљски сос“