Analizirajući dosadašnji tok pregovora sa Evropskom unijom i kroz najsvežiji Izvještaj o napretku Crne Gore, ne mogu se oteti utisku da ovaj proces nije shvaćen dovoljno ozbiljno .
Evo i zašto. Na primjeru poglavlja 13 – Ribarstvo, za koje smo više puta čuli da će biti veoma kompleksno, očigledan je nedostatak jasne vizije razvoja u toj oblasti, što svjedoči i zaključak u pomenutom dokumentu Evropske komisije – nema progresa u oblasti ribarstva.
Možda će neko reći da to i nije tako strašno, da je mnogo važnije šta će biti sa npr KAP-om, ali ipak smatram da u ovom trenutku za budućnost Crne Gore neuređene oblasti kao što je Ribarstvo treba da dobiju prioritetni status. Da je u razvoj ribarstva uloženo makar deseti dio onoga što smo plaćali na račun katastrofalnih privatizacionih ugovora i skandaloznih garancija, danas bi imali nova održiva zelena radna mjesta i veliku šansu da na tržište EU plasiramo prepoznatljiv autohtoni brend.
Da bi se dobro upravljalo prirodnim resursima poput ribljeg fonda, koji imaju mogućnost uvećanja , za razliku od recimo uglja, mora se uspostaviti i odgovarajući red i precizno utvrditi odgovornosti.
Aktuelna situacija sa ribljim fondom na Vražijem i Ribljem jezeru, koji je zbog prepuštanja anarhiji i ekokriminalu, značajno smanjen, razlog je više da se upali alarm.
Zaista je neozbiljno da krenete u pregovore za ozbiljnim sistemima kakva je EU a da za godinu dana ne napravite pomak, ili čak pogoršate situaciju.
Doduše nakon realizacije podvodnog kabla Crna Gora-Italija i dalekovoda Lastva Grbaljska – Pljevlja, postoji prostor da bude legalizovan način na koji krivolovci vrše ekocid nad ribljim fondom. Imaćemo žica i kablova sa strujom, pa se možda na tome planira buduća strategija ribarstva?
Nije nemoguće.
Pisanje niz vjetar 