Malo je koja ideja u istoriji čovječanstva imala humani karaktet kao koncept ekološke države Crne Gore.
Ne ulazeći u duboku analizu šta je uslovilo da poslanici republičkog parlamenta, baš uoči početka građanskog rata, koji će biti i prvi veliki izazov i prijetnja za ekološku Crnu Goru, jednoglasno usvoje žabljačku deklaraciju, usudiću se javno ustvrditi da je to bila jedina svijetla tačka na dalekom horizontu ka kojoj je naše društvo trebalo plutati… Jer da bi plovili morate imati odgovarajuća plovila, a naša su ostala zarobljena po bjelosvjetskim lukama.
Svjedoci smo da je tokom nešto vise od dvije decenije ideja ekološke države, koja je izglasavanjem nezavisnosti postala i ustavno opredjeljenje Crne Gore, potpuno obesmišljena i degradirana do te mjere da se divlja ljepota, koja je i bila temelj turizma kao jednog od dominantih razvojnih pravaca, polako pretvara u divlju deponiju. Tužan kraj jedne čiste vizije, koja je mogla obezbijediti da Crna Gora bude ne regionalni već globalni lider.
Ono što me najviše boli kao čovjeka koji iskreno vjeruje da naš mali sistem još uvijek može odreagovati i sa sigurnošću ublažiti, a u najoptimističnijem scenariju i otkloniti posledice pogrešnih odluka i promašenih politika, zapravo jeste ravnodušnost ka očiglednom propadanju i bezvoljnost da se čak i pokuša. Sa tim se susrećem gotovo na svakom koraku.
Možda je nemoguće porediti sudbinu Đordana Bruna sa idejom ekološke države, ali sa sigurnošću mogu poistovetiti odgovor čuvenog italijanskog filozofa i astronoma njegovim inkvizirotima, i neizbježnu reakciju prirode ka ljudskom rodu: „Sa većim strahom vi meni izričete presudu nego što je ja primam“.
Samo što Bruno nije spaljen na smeću, kakva sudbina prijeti ideji ekološke države.
Pisanje niz vjetar 